Sljedeća dilema Bliskog Istoka

Autor: Niall Ferguson

Preveo: jimbo

Kako Turska napreže svoje mišiće uskoro bi mogli doživjeti oživljeno Osmansko Carstvo.

 

Republikanski kandidati i predsjednik kojeg žele zamijeniti slažu se u jednoj stvari: Sjedinjene Države bi trebale smanjiti svoju vojnu nazočnost u širem području Bliskog Istoka. Uobičajeni argumenti su ti da si Amerika ne može priuštiti sudjelovanje u borbenim operacijama u dalekim zemljama, te da su te operacije ionako uzaludne.

Pitanje na koje nitko ne želi dati odgovor je što će biti kada SAD ode. Scenarij „živjeli su sretno zauvijek“ je u tome da će zemlje, jedna za drugom, prihvatiti zapadnu demokraciju. Scenarij košmara je ili građanski rat ili islamistička revolucija. Ali treći mogući ishod je oživljeno Osmansko Carstvo.

Anatolijska dinastija osnovana na ruševinama Bizantskog Carstva, Osmanlije, bili su uobičajeni nositelji Islama nakon što su osvojili Carigrad (danas Istanbul) 1453. Njihovo carstvo prostiralo se duboko u srednju Europu, uključujući Bugarsku, Srbiju i Mađarsku.

Nakon što je uspostavio Osmansku vladavinu od Bagdada do Basre, od Kavkaza do ruba Crvenog Mora i uzduž Barbarske obale, Sulejman Veličanstveni je mogao ustvrditi: „Ja sam Sultan Sultana, Vladar Vladara… Božja sjena na Zemlji.“ U 17. stoljeću Otomanska ekspanzija je zahvatila Kretu i čak zapadne dijelove Ukrajine.

Tijekom slijedeća dva stoljeća, međutim, carstvo je postalo „bolesnik na Bosporu“, nakon što je izgubilo veći dio posjeda na Balkanu i u Sjevernoj Africi. Prvi svjetski rat se pokazao pogubnim: samo se stara Anatolijska jezgra rekonstituirala u Tursku republiku. Ostatak su razdijelili Britanija i Francuska.

I činilo se da je to kraj Osmanskog perioda. Sve do nedavno, pitanje koje se postavljalo je može li (ili čak kada može) Turska pristupiti Europskoj Uniji.  Čvrsto pro-američki opredijeljeni u Hladnom Ratu, činilo se da su Turci nepokolebljivo svoje poglede fiksirali na Zapad, kako je i zamislio osnivač republike Kemal Atatürk.

Ali od 2003., kada je za premijera izabran Recep Tayyip Erdogan, to se promijenilo. Osnivač Stranke  pravde i razvoja (AKP), Erdogan, je zavodljiva ličnost. Za mnoge, on je personifikacija umjerenog islamizma. On je presjedao u vremenu neviđenog gospodarskog rasta. Tražio je smanjenje moći koju ima vojska. Nije slučajno da je jedna od prvih međunarodnih postaja predsjednika Obame bio upravo Istanbul. Ne iznenađuje da je AKP pobijedio treći put na općim izborima ranije ovog mjeseca.

I opet moramo pozornije promotriti Erdogana, zato što postoji dobar razlog za sumnju da on sanja o transformaciji Turske u smislu kojeg bi Sulejman Veličanstveni želio.

U svojoj ranoj karijeri kao gradonačelnik Istanbula Erdogan je pritvoren jer je javno recitirao slijedeće stihove Pan-turskog pjesnika s početka 20. stoljeća: „Džamije su naše vojarne, kupole su naše kacige, munare su naše bajunete, a vjernici su naši vojnici.“ Čini se jasnim da je njegova ambicija povratak u pred- Atatürkovski period, kada Turska nije bila samo militantno muslimanska, nego i regionalna super-sila.

Ovo objašnjava njegovu trajnu kampanju da promjeni turski ustav najvjerojatnije u smislu da se poveća njegova snaga na uštrub pravosuđa i novinstva, kao i vojske – svih bastiona sekularizma. To objašnjava njegove sve veće gorke kritike na račun izraelskog „državnog terorizma“ u Gazi, gdje su pro-palestinski aktivisti prošće godine poslali flotilu koja je dospjela na naslovne stranice. Iznad svega, to objašnjava njegove spretne načine da prikaže mogućnosti koje donosi Arapsko proljeće, kažnjavajući Siriju, želeći da provjeri Iran, i nudeći sebe kao uzor.

„Sarajevo je danas pobijedilo koliko i Istanbul,“ izjavio je Erdogan u svom pobjedničkom govoru. „Bejrut je pobijedio koliko i Izmir; Damask je pobijedio koliko i Ankara; Ramala, Nablus, Jenin, Zapadna Obala, Jerzulalem su pobjedili koliko i Diyarbakir.“

Turski vođa jednom je demokraciju usporedio s tramvajem: „Kada dođeš na svoju stanicu, iziđeš.“ Bit ćemo iznenađeni ako se ispostavi da je stanica pod njegovim vodstvom novo muslimansko carstvo na Bliskom Istoku.

 

 

One comment on “Sljedeća dilema Bliskog Istoka

  1. osamnhadžić says:

    bravo bravo!odličan tekst!

Sharing Buttons by Linksku