Velike medijske prevare

Pratitelji bloga Gay djevojke iz Damaska i brojni svjetski mediji koji su pratili ovaj blog neugodno su ostali iznenađeni kada su saznali da je sirijska lezbijka zapravo – američki student na studiju u Škotskoj! Tony McMaster, student na Sveučilištu u Edinburghu vodio je planetarno popularni blog „A Gay Girl in Damascus“ od veljače ove godine. McMaster je za „lažnu slavu“ stvorio odličan background: lezbijka u arapskom svijetu već je odličan recept za kontroverzu, a kada se uzme u obzir da se radi o Siriji gdje se trenutno najviše razbuktava arapska revolucija (izuzev Libije u kojoj se događa  – rat) onda je uspjeh zajamčen. Tako je 25-godišnja Sirijka „Amina“ pisala o svom društvenom životu i vezama, a također je i pisala o političkoj situaciji u zemlji, kao i svom angažmanu u protu-vladinim prosvjedima. Kola su pošla nizbrdo prošli ponedjeljak kada je objavljen post na „Aminiom“ blogu u kojem piše da su naoružani ljudi, za koje se vjeruje da su pripadnici Assadove partije Baath, zarobili Aminu. Tekst je potpisala Aminina rođakinja.

Tu vijest prenijeli su mnogi svjetski mediji, a Internet zajednica, aktivisti i blogeri pokrenuli su online akciju u cilju oslobađanja Amine. U nedjelju izašao je post isprike koju je potpisao autor bloga, Tony McMaster u kojem se ispričava javnosti na obmani objašnjavajući da je zapravo on, 40-godišnji Amerikanac na studiju u Velikoj Britaniji autor svih tekstova i kreator bloga!

McMaster je pokušao opravdati svoj čin: naime, on smatra da je samo takva akcija može privući interes čitateljstva o događanjima u Siriji – kao Amerikanac smatra da se njegov glas ne bi dovoljno čuo, a i bio bi pod konstantnim optužbama da je protiv američke i izraelske politike. I zaista, bio je u pravu – njegova fiktivna priča privukla je ogromnu pažnju na globalnoj razini, toliko velikog razmjera kojeg ni sam nije mogao predvidjeti. McMaster je koristio fotografije Jelene Lečić, Hrvatice koja živi u Londonu, kao fotografije Amine, gay djevojke iz Damaska. Jelena Lečić je izjavila za BBC  da će poduzeti pravne akcije protiv McMastera nakon konzultacije s pravnicima, i također je izrazila da je ogorčena zbog manipulacije koju je McMaster napravio.

Slušaj lažnog blogera McMastera aktualizirao je pitanje vjerodostojnosti i ethosa onoga što bi mogli nazvati „novim novinarstvom“ ili novinarstvom zasnovanog na društvenim mrežama gdje svatko može biti i jest novinar/reporter. Mediji su široke ruke prihvatili posljedicu eksplozivne ekspanzije društvenih mreža – novinare s notesima i glomaznim fotoaparatima zamijenili su blogeri, „fejsbukovci“ i „twitteraši“ s „pametnim“ mobitelima. Dovoljno je pogledati samo CNN, koji redovno komentira i kao referencu uzima twitter. Najsvježi primjer je Sohaib Atar, pakistanski „twitteraš“ koji je uživo „twittao“ izvještaje o uhićenju svog komšije, do tada najtraženijeg čovjeka na planeti Osame bin Ladena.

Iako je takva ekspanzija mreža otvorila sasvim novi horizont izvještavanju, izgleda da je otvorila i jednako toliko problema, prvenstveno oko vjerodostojnosti, etičnosti, pa možemo slobodno reći i o kvaliteti (ako se o tome može govoriti unutar 140 znakova u npr., slučaju twittera). Međutim, ako ćemo uzeti sad već ustaljenu poslovicu da „što se nije dogodilo na fejsu – nije se uopće dogodilo“ onda možemo cijelu logiku okrenuti naopačke. Zaista, što se nije dogodilo na fejsu (ili nekoj drugoj društvenoj mreži) nije se dogodilo uopće jer čovjek uspješno transcendira čitav svoj život i djelovanje u cyber prostor. Tako se od nedavno hakerski napad na mrežne sustave u SAD-u smatra – objavom rata. Kako će prijelaz čovjeka iz RL-a u cyber svijet pratiti etika, teško je reći, iako smo već uvelike zagazili u post- svijet, pa tako i svijet post-etike ili post-moralnog.

 

Hitlerovi dnevnici

Lažno novinarstvo je postojalo oduvijek, tj. uvijek se manipuliralo informacijama (jedan od školskih primjera je slučaj Hitlerovih dnevnika iz 80-ih, kada je Stern otkupio falsificirane dnevnike Adolfa Hitlera iz perioda od 1932. do 1945.) ali ono što bi se moglo označiti novom erom u novinskom izvještavanju, a time i povećanom mogućnošću manipulacije je rat u Iraku 2003.

Već je prvi Zaljevski Rat bio pokazatelj novog medijskog doba (iz tog vremena postoji i „urbani mit“ da je akcija u Zaljevu kasnila nekoliko sati zbog CNN-ovih tehničkih problema), ali prve „pikselaste“ snimke koje su snimali novinari malim digitalnim kamerama u proljeće 2003. pokazale su novu dimenziju izvještavanja. Sam rat u Iraku je bio velika prevara – koalicija predvođena SAD-om ušla je u Irak sa zadatkom da uništi oružje za masovno uništenje. Obavještajni dokument na temelju kojeg je odlučeno da se ide u invaziju je priznanje jednog člana Al Qaide kojeg su američki obavještajci iznudili u Egiptu mučenjem i to tehnikom tzv. „waterboardinga“ kada je nesretnik priznao sve što je i što nije – pa i to da Sadam Hussein ima oružje za masovno uništenje. Rezultat je akcije je poznat – Sadam je obješen, zemlja razvaljena, a oružja – nema. To svejedno nije zaustavilo tankere iz iračkih luka da odvoze naftu u luke zemalja koalicije.

Primjera o lažnom izvještavanju je mnogo – jedan „zabavan“ je o novinaru koji je za vrijeme trajanja invazije izvještavao iz podruma u Bagdadu dok su američke rakete padale po gradu. Novinar je izvještavao o stradanjima u gradu dok se nije otkrilo da se taj podrum nalazi, ako me pamćenje dobro služi – u Južnoafričkoj Republici.

Novinar Sky-a James Forlong dobio je otkaz nakon reportaže o navodnom angažmanu podmornice HMS Splendid – da bi se ispostavilo da je dobar dio reportaže sklopljen od snimaka iz arhiva. Otkriven je „glupo“ – u vrijeme njegovog izvještavanja ekipa BBC-a je snimala dokumentarac na spornom plovilu. Forlong je počinio samoubojstvo nakon što je dobio otkaz.

U jesen 2005., voditelj „Daily Showa“ Jon Stewart „prokazao“ je tadašnjeg predsjednika Busha – objavljena je snimka lažne telekonferencije s vojnicima u Iraku, kao i proba iste. Primjera o medijskim manipulacijama za vrijeme drugog zaljevskog rata prepun je Internet.

Domaće novinarstvo ne kaska za tim trendovima, naprotiv. Ideološki sukobi, marketinški interesi i ostalo nadređeno je objektivnom novinarstvu. A da ne pričamo i o ratnom izvještavanju – dovoljno je prelistati bilo koji broj Politike iz ranih 90-ih.

Ipak primjer kojeg se vrijedi sjetiti je slučaj intervjua iz 2008. s tadašnjim premijerom Sanaderom koji je izašao u Jutarnjem Listu. Naime, urednik Jutarnjeg Lista Davor Butković obavio je intervju putem e-maila s 23-godišnjim mladićem. Da bi stvar bila komičnija, 23-godišnji Viktor Zahtila nije „presreo“ ili nekako „upao“ u komunikaciju – Butković se njemu javio SMS-om misleći da se radi o premijeru, a ovaj je samo prihvatio igru. Ono što je također zanimljivo da Butković niti u jednom trenutku nije primjetio da iza odgovora ne stoji premijer nego mladić od 23 godine. Tako je i veliki intervju objavljen u tiskanom izdanju Jutarnjeg.

Nakon ove afere razvile su se urotničke teorije o tome kako je to podvala konkurencije, međutim ostala je činjenica da se uredniku jednog od najvećih listova u Hrvatskoj dogodio ogromni profesionalni propust.

 

 

 

 

 

 

Sve u svemu, pitanja ostaju otvorena. Photoshopom se solidno služi svaki prosječni korisnik računala, papir trpi svašta, a svatko želi onih 15. Warholeovih minuta slave. Kome vjerovat?  Čovjek danas više ne može vjerovati ni sebi.

2 comments on “Velike medijske prevare

  1. A Smiljko Šagolj i Berlinski zid? Nenadjebivi klasik domaćeg novinarstva.

    Činjenica je da za ovu lažnu lezbijku nikada ne bi nitko čuo da homopopulacija nije strateški raspoređena po svim medijima.

    Zahtila je guess what po seksualnom orijentaciji? Šefica deska Večernjeg Milena Zajović je guess what po seksualnom orijentaciji? Njihov pajdo Gordan Duhaček s t-portala je guess what po seksualnom orijentaciji? I to su mlađi jurišnici.

Sharing Buttons by Linksku