Dani otvorenih vrata

Ili kako smo postali aktivni muzej

Dana 25.05.2011. sitnom obavijesti na stranicama Ministarstva obrane Republike Hrvatske objavljeno je da je 26.05.2011. Dan otvorenih vrata Hrvatskih vojarni. Kada civili mogu ući u vojnu bazu, razgledati i slikati izložene primjerke. Meni je u Zagrebu bila najbliža zračna baza Pleso.

Htio sam otići i vidjeti kako to izgleda. Angažirao sam frenda koji ima prijevozno sredstvo da odemo to vidjeti. Radni dan je, pristup bazi je od 9 do 16h. Ne odgovara nikako ali ajmo doći ranije pa na lijepe smeđe oči srediti raniji ulazak. Na dolasku pred ulaz u zračnu bazu, pitamo stražara gdje se može javiti da smo došli na “Dan otvorenih vrata”. “Na čega?” – upita stražar. Dan otvorenih vrata, kada i civili smiju ući u vojni kompleks gledat, slikat i isprobat. Samo da upita.

Izašao je pred nas natporučnik Goran Seretin, koji je bio zadužen za prijem civila u vojnu bazu. Uzeo nam je osobne i pokazao gdje smijemo parkirati unutar baze. U debeloj hladovini. Iza nas je došlo još 3 ili 4 osobe koje su također došle malo ranije da obiđu Hrvatsku zračnu silu. Natporučnik nam je dodjelio pilota Amira Viteza (zaboravio čin). On nas je laganim korakom proveo kraj stroja koji je vježbao za subotnji mimohod do ulaska na aerodromski dio baze. Seretin je rekao da smijemo slikati izvana ali ne i unutra (kabinu) na što mu se jedan drugi natporučnik nasmijao i izrekao nešto u stilu – “pa danas i djeca mogu naći na internetu unutrašnjost miga i kompletni priručnik za sastaviti i rastaviti 21icu. Šta zajebavaš narod”. Ali Seretin je ostao pri svome 🙂

Na stajanci vojnog dijela aerodroma Pleso su bili poslagani redom: ZIL kamion za medicinski kisik (potreban pilotima pri velikim visinama), ZIL kamion za zrak i kisik (potreban avionima), URAL kamion za vanjsko startanje aviona pomoću akumulatora, Mercedes vatrogasno vozilo sa Ziegler opremom, MIG-21 bisD lovac-jurišnik, Mil-Mi171Sh transportni helikopter, Antonov An-32B transportni avion.


Mig-21 bisD


Mi-171Sh


An-32B

Ural kamion sa starterom

Stari kontrolni toranj

 

Kao što se vidi na jednoj od slika helikoptera, na njemu piše KFOR. Razlog je što su naša 2 helikoptera sa po 3 posade aktivni na Kosovu, u Američkom sektoru u kampu Bondsteel. U razgovoru s jednim od pilota (pravo ono formalni razgovor, ja sjedim na mjestu glavnog pilota, on kraj mene – vidi se na drugoj slici helikoptera) ispitujem ja njega koliko traje let do Kosova, koliko stajanja ali pilot vrlo oprezno odgovara pazeći da ne oda vojnu tajnu.

Na kraju stajanke je stajao još jedan helikopter, Bell 206, ali on nije bio na izložbi nego su ga pripremali za neki zadatak. Tokom dana, kada je učestalost dolaska ljudi postala veća, postavili su na pistu i jedan Air-Tractor AT-802 te Zlinovi 242 akrobatske skupine “Krila Oluje”.

Po završetku razgledavanja aktivne vojne avijacije, uputili smo se prema izlazu, gdje su krenuli raditi muzej avijacije i vojne tehnike. Muzej je po koncepciji sličan onome u Turnju, samo što je ovaj iza zatvorenih vrata i neće biti tako lako oštetiti izložbene primjerke. Osim toga, u ovome aktivno sudjeluju vojnici dok je onaj u Turnju samo entuzijazam privatnika.

 


Zadnji leteći Mig-21ice koji su zapljenjeni od JRV

Mig-21 registracijskog broja 102, “Osvetnik Dubrovnika” (u JRV je bio 17235)  je bio posljednji Mig-21 koji je zapljenjen (ili je obavljen prelet s njim) od JRV (Jugoslavensko Ratno Vazduhoplovstvo). Njega je vozio naš najbolji pilot kojeg imamo, Ivan Selak, zvan “Divljak” – njegova jedna od najpoznatijih rečenica je kad su ga novinari pitali šta on misli koji bi zrakoplov trebala kupiti, na što je on odgovorio – “Meni je svejedno. Dajte mi metlu i ja ću letiti”.

 


Mil Mi-24V

Mil Mi-24(varijante D i V) smo kupili od Ukrajine čini mi se 1994. ili 1995. godine. Priče kažu da je od oružja koristio jedino ručni top koji je smješten u prednjem dijelu (vidljiv na zadnjoj slici) jer su rakete bile preskupe za kupovati. Jedan je uništen (H-309, 10.06.1995 godine). Zbog problema za polijetanjem uništili su ga na zemlji kako ne bi došao u neprijateljske ruke.

Kraj ovih letjelica je bila još jedna UTVA-75 registracijskog broja 001, koja je korištena do 2009. godine (bilo ih je 11). Malo dalje je smješten drugi dio zrakoplovstva a to je onaj baziran na zemlji. Radari, radarske postaje i radarske stanice. Tamo smo susreli i pukovnika Ivana Rukavinu koji nam je dobrih 40min opisivao radare koji su tamo, da ih većina još može raditi kad bi ih se upalilo.

Pričao je tako i o ratnom djelovanju, uveo nas u master kontenjer jednog radara i pokazao kako to izgleda. Ispričao nam je nadalje kako je bio u sklopu vojnih delegacija u Rumunjskoj i Sloveniji i tko više skriva, tj. tko ima još uvijek glupih vojnih tajni koje se daju normalno naći na Internetu danas. Priče su bile više nego i zanimljive ali nisu toliko bitne za ovaj članak.



Britanski radar Marconi S-600

S600 je modularan radarski sustav koji je bio jako popularan krajem 80ih godina u svijetu. Sastojao se u biti od glavne antene (osmatračke, na slici gore), antene za mjeriti visinu S613, i nekoliko kutija/kontenjera. Master i slave za osmatrača (na slici se s desne strane vidi jedna od tih kutija – ova je bila master), zatim kutija za visinca i kutija za nadzor zračnog prostora. Ovakav radar (zapravo upravo ovaj) je bio smješten na vrhu Gola Plješivica, o kojem sam ovlaš pisao u temi Objekt Klek. S njim smo nadzirali zračni prostor cijele Italije, više od pola Mađarske, cijelu Albaniju …


Radar P-35

P-35 je Sovjetski radar proizvođen od 1958. godine do sredine 70-ih godina prošlog stoljeća. Sastojao se od primo-predajnika (lijeva slika – gornja antena šalje signal, donja antena prima odbijeni signal) i visinskog radara (desna slika) i vjerojatno isto tako od kutije gdje se signal spajao, analizirao i slao u Operativni centar. Služio je kao early-warning radar.


P-12

P-12 je također Sovjetski, early-warnign radar nastao 1956. godine i razvijan također do sredine 70ih. Iako je postao star i odradio je svoje, mnoge državne istočnog bloka ga još koriste.

Svi ovi radari (i još nekolicina njih koji su vidljivi dijelom na slikama) su kako sam gore napisao, uglavnom funkcionalni, bez potrebe za ugradnjom dodatnih dijelova ili popravkom. Od kada je Hrvatska prešla na AN/FPS-117 Američke radare tvrtke Lockheed Martin (njih 5) svi ostali su postali dijelom vojne rezerve ili su otpisani. Ovakve radare u susjedstvu imaju još Mađarska, Bugarska i Rumunjska. Mi sa 5 radara pokrivamo cijeli hrvatski zračni prostor zatim: BiH (cijelu), Crna Gora (cijela), Slovenija (cijela), Albanija (mislim cijela), a dijelom i Srbiju, Italiju, Mađarsku, Austriju i Njemačku. Kontrola (vojna i civilna) vidi avione već od Münchena sa našim radarima, a otkad smo u NATO-u naši su radari u polju radara ostalih NATO država tako da možemo nadzirati svaki avion od New Yorka pa naovamo. Osim toga, ideja je bila da se jedan radar smjesti u prijateljskoj nam susjednoj zemlji BiH (vrh Jahorina – najbolji radarski položaj bivše države) ali ministar jedne Deytonske formacije unutar BiH nije htio niti čuti. No neka je tako kako je …

 

Priču ću završiti sa uređenjem muzeja – do sada je utrošeno oko 170.000kn, razvučeni su strujni kablovi okolo, nasipan šljunak na koji će ići staza s tlačenicama vjerojatno, izgrađena mini kućica u kojoj će biti mislim popis palih pilota i nekakav suvenir shop. U ZTZ se nalazi još dosta letjelica koje kad se nađe novaca i kad ih se uredi će biti smještene ovdje. Nadam se da će ovaj muzej početi sa svojim radom prije idućeg “Dana otvorenih vrata”

One comment on “Dani otvorenih vrata

  1. scottyfactor says:

    vojni snošaj s javnošću 😀

Sharing Buttons by Linksku