Reportaža: Olovo

„Olovo je simbol idiličnog života u pitomoj dolini okruženoj mirisom četinarske šume, plavetnilom neba i hukom bistrih i brzih voda“, odlomak je iz Wikipedijinog članka o Olovu. Tko danas posjeti Olovo, pomislit će da se Wikipedija neslano našalila. Umjesto idiličnog života – oporavak od ratnih razaranja i prosječnost male sredine, umjesto mirisa četinarske šume – neugodan miris magle izmiješane sa smogom, a „bistre i brze vode“ su zagađene smećem i prljavštinom. Da bi dojam bio potpuno suprotan gornjem ulomku, pobrinula se sumorna sivo-olovna kiša koja je sakrila i „plavetnilo neba“. Inače, gradić Olovo smješten je 50 km sjeveroistočno od Sarajeva, a ime je dobio po poznatim nalazištima olovne rude (lat. Plumbum). U 14. i 15. st., Olovo je bilo poznati rudarski i trgovački centar naseljen uglavnom saskim rudarima, te raznim trgovcima i obrtnicima iz Dubrovnika i Dalmacije, na čiju je inicijativu u drugoj polovini 15. st. u Olovu sagrađen samostan Svete Gospe, danas najstarije Gospino svetište na Balkanu. Spomenimo i to da je u olovskom samostanu odgojen, a 21.VIII.1631. i umro fra Matija Divković, utemeljitelj hrvatske književnosti u Bosni, čiji „Nauk karstjanski“ ove godine slavi 400-tu obljetnicu. Dolaskom Osmanlija u Olovu se povećava broj muslimanskog stanovništva pa već u 17. st. muslimani čine 3/4 stanovništva u Olovu, dok broj Hrvata i Srba lagano opada. Naselje Donje Olovo (današnja gradska jezgra) razvija se tek u 20. st. s izgradnjom pruge Zavidovići-Olovo-Han Pijesak te s početkom planske eksploatacije bogatih olovskih šuma. Kraj rata Olovo je dočekalo opustošeno i devastirano i našlo se u Federaciji BiH.

Silazeći u Olovo, sreli smo nekoliko dječaka koji su nam otkrili lokacije najboljih (zapravo i jedinih) kafića u gradu. Dok smo šetali gradom i pravili fotografije za reportažu domaće stanovništvo nas je prostrijeljalo pogledima. U malim sredinama strancu je nemoguće prošetati gradom neprimijećen. Žene se okreću i smješkaju čim vide nekog stranca u gradu, bio on lijep, bio ružan, samo da je netko novi. Muškarci na strance gledaju sumnjičavo i s nepovjerenjem, pogotovo im je sumnjivo bilo naše fotografiranje grada: da nismo možda kakvi špijuni ili novinarska njuškala? Sjeli smo u jedan od nekoliko malih kafića u gradu i popili kavicu. Grad poprilično prazan. Zbog kiše? Slutim da je tako i kad je ljepše vrijeme. U 20-ak minuta obilaska grada pet-šest puta sretneš jedne te iste ljude. Velika muka malih sredina je u tome što u njima sve postaje brzo uniformirano, dosadno, stalno se ponavlja jedno te isto. Opet, imaju male sredine i prednosti. Ljudi se međusobno bolje poznaju i paze. U gradiću veličine Olova ne bi se moglo dogoditi da starica umre i da nitko godinu dana ne pronađe njen leš, kao što je nedavno bio slučaj na Dobrinji u Sarajevu.

„Olovo je simbol idiličnog života u pitomoj dolini okruženoj mirisom četinarske šume, plavetnilom neba i hukom bistrih i brzih voda“, odlomak je koji sugerira da bi olovski kraj uz malo ideje i ulaganja mogao dobro zaraditi na turizmu. Nažalost, našim balkanskim praksama varanja turista, zadrtosti i divljačkog odnosa prema prirodi do danas su rastjerani svi oni koji su kanili ulagati u razvoj turizma u našoj zemlji. U centru grada, gdje se spajaju rijeke Stupčanica i Bioštica, i zajedno formiraju rijeku Krivaju koja teče dalje prema Zavidovićima, nalazi se izvor ljekovite termalne vode poznat već vjekovima. Čak je i Ivo Andrić priču Čudo u Olovu, napisanu tamo 30-ih godina 20.st., vezao za ovaj termalni izvor. Svojim sam očima vidio kako žena zastaje nasred mosta i baca smeće u rijeku. I to pred svojom djecom, da i ona nauče kako se treba odnositi prema prirodi. Za sve one koji stvaraju mitove o tome kako su potomci starih Ilira, Slavena, kako su najstariji narod na području BiH: neka se zamisle nad tim da su stari Iliri poštivali prirodu kao svetu, da su stari Slaveni štovali drveće i rijeke, a da se današnje stanovništvo BiH prema prirodi odnosi arogantno i divljački, i pokazuje kako ovu zemlju nije zaslužio nijedan narod koji u njoj trenutno živi. Gdje god netko baci otpadak, ubrzo se stvori mala deponija. Svako malo vidim opuške pobacane u travu metar i pol od kante za smeće. Možda je sve to i izraz tragične nekulture, a možda i frustracije koja ne zna šta bi sa sobom.

Umjesto turizma koji bi oživio grad, stanovnici Olova se bave „kulturno-zabavnim aktivnostima“. Zujeći kroz Olovo nailazimo na plakat koji najavljuje „Sudar kod Šebeka“, odnosno „teferič i sportsko natjecanje bikova“ s napomenom koja nas je nasmijala: „Kulturno-zabavni program počinje u 12.00h“. Teško je, ali donekle moguće shvatiti kako nekome borbe bikova mogu biti zabavne, ali neshvatljivo je što tu može biti – kulturno. Naš jezik, iako siromašan, ipak ima savršeno prikladnu riječ koja opisuje narav ovakvih „kulturno-zabavnih aktivnosti“. Ta riječ je „krkanluk“. Bilo kako bilo, saznali smo da je prvi favorit ovog „sportskog natjecanja“ neporaženi šampion Brizonja-Kukan, a među ostalim pretendentima na titulu izdvojili smo Medonju, Šaronju, Šilju i Čupu. Moj favorit iz sjene je – Garko.

„Olovo je simbol idiličnog života u pitomoj dolini okruženoj mirisom četinarske šume, plavetnilom neba i hukom bistrih i brzih voda“, riječi su koje predstavljaju neostvareni san o Olovu, neostvareni san o onome što je Bosna mogla biti da nije bilo rat(ov)a. Za one koji još uvijek imaju snažnu maštu, čežnje i snove, Bosna je vrlo bogata zemlja, puna neispričanih priča, okamenjenih vapaja, neostvarenih snova, stopljenih s maglama koje u jutra i predvečerja obavijaju doline. Riječi iz Wikipedijinog članka imaju i ponešto humora, jer će ovo dosjetljivo uljepšavanje nasmijati nas koji poznamo svakako ne najljepšu stvarnost Olova i Bosne. Oni koji još uvijek imaju zdravog života i humora u sebi, znat će se našaliti i s vlastitom nesrećom i nedostatkom kako bi im ipak bilo malo lakše. Mnogima je u Bosni ostalo samo ovo dvoje – neostvareni snovi o boljoj budućnosti u kojima vječno tinja pritajena nada koja ne da životu da se ugasi („Mi smo bar imali one snove koji se teško ostvare… a snovi najčešće vrede tek kad s tobom osede… kad s tobom ostare“ – kako zbori mudri čika Balaš), te specifični bosanski humor kao zadnja linija obrane od surovosti života („osijedio… sve na silu… se smijuć“, kako reče mudri čika Andrić).

 

One comment on “Reportaža: Olovo

  1. CopyPaste says:

    U ovo doba godine je prelijepo zapucati kuda je išla stara uzana pruga iz Olova prema Zavidovićima.

Sharing Buttons by Linksku