Invazija u Zaljevu Svinja

"Ovdje je bilo Fidelovo zapovjedništvo u borbama na plaži Girón" (foto: travelpod.com)

 

Na Kubi počinje prvi kongres Komunističke Partije nakon punih 14 godina na kojem će se govoriti o budućnosti jednog od posljednjih „socijalističkih bastiona“ u svijetu, prvenstveno u svjetlu promjene ekonomske politike – liberalizaciji tržišta i smanjenju središnje kontrole države, te povećavanju privatne inicijative u gospodarstvu.

Ono što je zanimljivo je da se ovaj kongres odvija u ozračju proslave 50. godišnjice invazije u Zaljevu Svinja (Bahía de Cochinos na Playa Girón), događaja koji za Kubu predstavlja veliku pobjedu pred stranom „imperijalističkom silom“ koja se dogodila nedugo nakon svrgavanja pro-američkog diktatora na ovom karipskom otoku.

1959. kubanski marksistički revolucionari na čelu sa Fidelom Castrom svrgnuli su pro-američkog diktatora Fulgencia Batistu što je rezultiralo time da je SAD izgubio svaki utjecaj na Kubi i osnivanjem socijalističke-marksističke države. Za SAD je bilo neprihvatljivo da u svojoj neposrednoj zoni interesa (Americi) po odrednicama Monroeove doktrine (Amerika amerikancima ili Amerika SAD-u) ima ideološkog neprijatelja, tim više što najmanja udaljenost između Kube i SAD-a (Florida) iznosi 150 km.

(Ilustracija: exploring-spaces.blogspot.com)

SAD je od uspostave Castrove vlasti na Kubi razvijao planove invazije u cilju rušenja revolucionarne vlade i prevencije mogućeg razmještaja snaga svog najvećeg neprijatelja u Hladnom Ratu – SSSR-a. To će se i dogoditi 1962. u tzv. „kubanskoj raketnoj krizi“ ili „listopadskoj krizi“ kada će SSSR razmjestiti na Kubi rakete malog i srednjeg dometa čime su američki gradovi bili u neposrednoj opasnosti od potencijalnog djelovanja sovjetskih raketa s nuklearnim ili konvencionalnim bojevim glavama. Upravo na ovu krizu vojni stručnjaci i povjesničari gledaju kao na najopasniji period u Hladnom Ratu koji je mogao dovesti do globalnog sukoba između suprotstavljenih blokova i posljedično do 3. Svjetskog rata. Inače, ovaj događaj opisan je slikovito u izvrsnom političkom trileru Alfreda Hitchcocka „Topaz“.

 

(foto: kiwiblog.co.nz)

Po okončanju ove krize uveden je tzv. „crveni telefon“ – direktna linija između Bijele Kuće (Washingtona) i Kremlja (Moskve) nakon potpisivanja „memoranduma o razumijevanju vezanim za uspostavu izravne komunikacijske linije“ u Ženevi 20. lipnja 1963. Ova linija prvi put je korištena 1967. za vrijeme „šestodnevnog rata“ između Izraela i Egipta kada su SAD i SSSR razmijenile informacije o vojnim pokretima koji bi se mogli eventualno protumačiti kao provokacije (radi se o tadašnjoj relativnoj blizini sovjetske Crnomorske flote i američke 6. Flote u Mediteranu).

 

Jedan od povoda za razmještanje sovjetskih raketnih sustava u Kubi bila je upravo invazija u Zaljevu Svinja koja se dogodila na današnji dan prije točno 50 godina. Osim vrhunca krize Hladnog Rata koja se dogodila 1962. za vrijeme kubanske raketne krize, treba spomenuti da je te, 1961., SAD razmjestio svoje raketne jedinice u Turskoj i Italiji, kao i to da se te godine odvijala Berlinska kriza kada je podignut poznati Berlinski zid. Još nije prošlo ni puna tri mjeseca od Kennedyevog stupanja na dužnost predsjednika SAD-a kada se krenulo u vojnu akciju svrgavanja Castrovog režima. CIA je još ranije uvježbavala kubanske izbjeglice (mahom nastanjenih na Floridi) koji su trebali na svojim plećima izvršiti ovaj zadatak. Kamp za obuku bio je u Gvatemali. Ova operacija počela je za vrijeme Eisenhowerove administracije kada je donesena rezolucija u kojoj stoji odluka da se svrgne Castrova vlada. Američki obavještajni krugovi bili su uvjereni u uspjeh ove operacije zbog ranijih uspjeha 1953. u Iranu i 1954. u Gvatemali.

Prvotni plan bio je da se kubanske izbjeglice iskrcaju u neposrednoj blizini starog grada Trinidada. Ova lokacija je odabrana iz dva razloga – prvo zbog geografskog položaja, planinski masiv koji okružuje ovo područje dao bi prirodnu zaštitu ubačenim jedinicama, a drugi razlog je bio taj što u tom području Castro nije uživao veliku potporu naroda. Invazijska sila koju je sačinjavalo 1400 ljudi imala je zadatak da onemogući kretanje i da odbije djelovanje kubanske vojske. U isto vrijeme, na istoku zemlje bi manji broj vojnika imao zadatak da stvori pomutnju. Glavne snage bi potom napredovale do Matanzasa gdje bi zauzele obrambene položaje. Vođe kubanskih izbjeglica tada bi s Floride došli na Kubu u cilju uspostave privremene vlade. Uspjeh ovog plana ovisio je o potpori lokalnog stanovništva.

José Miró Cardona (coverbrowser.com)

 

Vođa kubanskih izbjeglica u SAD-u je bio bivši član Castrove vlade José Miró Cardona koji je sada u egzilu bio vođa Kubanskog Revolucionarnog vijeća. U slučaju uspješno izvedenog puča Cardona bi preuzeo ulogu prijelaznog predsjednika na Kubi.

Priprema za invaziju dogodila se dva dana prije iskrcavanja u Zaljevu Svinja, 15. travnja 1961. Osam američkih bombardera B-26, oslikanih u boje kubanskih zračnih snaga poletjeli su iz Nikaragve da djeluju po zadanim ciljevima koji su u većini bili aerodromi i položaji kubanskih (Castrovih) zračnih snaga. Zbog korištenja starih zrakoplova (bombarderi iz vremena Drugog  Svjetskog rata) koji su djelovali po noći, mnogi ciljevi su jednostavno promašeni. Drugi veliki udarac na pred-pripreme bila je informacija koja je iscurila u javnost (fotografije oslikanih američkih bombardera) što je jasno dalo do znanja da su SAD izravno upletene u ovu operaciju. Zbog ovoga je Kennedy morao otkazati drugi val zračnih napada.

CIA je kupila 15 zrakoplova iz vremena Drugog svjetskog rata od Zračnih Snaga SAD-a sa "zrakoplovnog groblja" pokraj Tuscona u Arizoni i potom ih obnovila. Vertikalni stabilizatori su prekriveni tkaninom da se sakriju oznake na zrakoplovu. Da bi se povećala obmana da invaziju vode odbjegli časnici kubanske vojske, avioni su označeni nacionalnim bojama kubanskog zrakoplovstva (foto: ombatreform.org)

 

Na današnji dan 1961. snage koje su sačinjavale kubanske izbjeglice, poznate kao brigada 2506., iskrcali su se na plaže u Zaljevu Svinja nakon čega su gotovo odmah bili izloženi teškoj vatri Kubanske vojske. Kubanske zračne snage su otvorile vatru po invazijskim snagama, potopile dva plovila u pratnji i uništili polovicu zračnih snaga koji su bili zračna potpora izbjeglicama. Zbog loših vremenskih uvjeta kretanje invazijskih snaga je bilo ograničeno, oprema je bila natopljena vodom, te su imali manjak streljiva.

Protunapad Castrovih snaga dogodio se nakon manje od 24 sata kada je naredio pokretanje oko 20000 vojnika prema plaži. Tokom cijelog tog vremena kubanske zračne snage su u potpunosti kontrolirale svoj zračni prostor, stoga je Kennedy odobrio „zračni-kišobran“ u zoru 19. travnja – poslano je šest neobilježenih američkih lovačkih aviona u kao pomoć B-26 bombarderima. Međutim bombardere su oborile kubanske zračne snage pošto su kasnili jedan sat na odredište, najvjerojatnije zbog pogreški pri računanju vremena između vremenskih zona Nikaragve i Kube. Kubanske snage su kasnije tog dana u potpunosti odbile invaziju.

Poginulo je između 90 i 100 izbjeglica, gotovo 1200 njih se predalo, a neki su uspjeli pobjeći preko mora.

Pripadnici izbjegličke brigade bili su u zatočeništvu 20 mjeseci, dok Robert Kennedy, državni odvjetnik SAD-a nije dogovorio s Castrom pogodbu – zarobljenici su pušteni u zamjenu za dječju hranu i lijekove u vrijednosti 53 milijuna američkih dolara.

Američka katastrofa u Zaljevu Svinja je ostavila trajan ožiljak na Kennedyevoj administraciji. Ipak, SAD nisu odustale od akcije svrgavanja Castra. Kennedyeva administracija pokrenula je Operaciju Mungos koja je trebala destabilizirati kubansku vladu i gospodarstvo. Dio tog plana je bio i likvidacija Castra. CIA je dugo vremena radila na različitim metodama da se ubije ili ukloni Castro – poput nevjerojatnih ideja da se miniraju školjke na omiljenoj Castrovoj plaži, ili da mu se podmetne sredstvo u cigaru zbog kojeg bi mu otpala kosa i brada zbog čega bi izgubio svoju karizmu. Urbana je legenda da su agenti CIA-e Castru uspjeli podmetnuti drogu što je rezultiralo time da je nesuvislo govorio na jednom od svojih legendarnih maratonskih govora – problem je ipak bio u tome, što u višesatnom govoru nitko od auditorija nije primijetio nesuvisle izričaje.

Posljedica neuspjele invazije u Zaljevu Svinja je potpuno zatezanje odnosa između Kube i SAD-a koje je još ojačano godinu dana kasnije za vrijeme kubanske raketne krize. Ti zategnuti odnosi traju do današnjeg dana, zbog kojih je Kuba još uvijek pod strogim sankcijama SAD-a.

 

Comments are closed.

Sharing Buttons by Linksku