Smrt Vladimira Komarova

Autor: Robert Kruwlich

Preveo: jimbo

Posmrtni ostaci Vladimira Komarova u otvorenom lijesu (foto: RIA Novosti/Photo Researchers Inc.)

 

U svemiru je kozmonaut koji orbitira oko Zemlje, uvjeren da se nikada neće vratiti dolje; na telefonu je s Aleksejem Kosiginim – tadašnjem visokim dužnosnikom Sovjetskog Saveza – koji plače zato što i on smatra da će kozmonaut poginuti.

Svemirska letjelica je loše konstruirana, razina goriva je opasno niska; njeni padobrani – iako to još nitko ne zna – neće raditi i kozmonaut  Vladimir Komarov će se, doslovno, punom brzinom zabiti u Zemlju zbog čega će se njegovo tjelo rastopiti pri udaru. Dok juri ka svojoj zloj sudbini, američka prislušna stanica u Turskoj sluša ga dok plače u bjesu „proklinjujući ljude koji su ga  stavilil u skrpanu svemirsku letjelicu.“

Ovaj nevjerovatni tajni događaj smrti ruskog kozmonauta iz 1967. donesen je u novoj knjizi Jamiea Dorana i Piersa Bioznya Starman koja izlazi sljedeći mjesec. Autori temelje svoju priču uglavnom na izvještajima časnika KGB-a Venjmina Ivanoviča Rusajeva i ranim izvještajima Jaroslava Golovanova iz Pravde. Ova verzija – ukoliko je istinita – je i više nego šokantna.

Starman donosi priču o prijateljstvu dvojice kozmonauta, Vladimira Komarova i sovjetskog heroja Jurija Gagarina, prvog čovjeka u svemiru.  Njih dvojica su bili bliski; zajedno su se družili, lovili i pili.

 

Gagarin (lijevo) i Komarov u lovu (foto: RIA Novosti /Photo Researchers, Inc)

1967. obojica su određeni za istu misiju orbitiranja oko Zemlje i obojica su znali da svemirska kapsula nije sigurna za let. Komarov je rekao prijateljima da zna da će vjerovatno umrijeti, ali se nije htio povući jer nije želio da Gagarin pogine. Gagarin je trebao biti njegova zamjena.

Priča počinje 1967. kada je vođa Sovjetskog Saveza Leonid Brežnjev odučio da uprizori spektakularni  susret dviju sovjetskih svemirskih letjelica.

Plan je bio da se lansira kapsula, Sojuz 1, u kojoj bi bio Komarov. Sljedećeg dana, bila bi poslana druga letjelica s dvojicom drugih kozmonauta; letjelice bi se susrele, spojile se, Komarov bi potom dopuzao iz svoje letjelice u drugu, zamjenio bi mjesta s kolegama i vratio bi se kući u drugoj letjelici. Brežnjev se nadao da bi to bio veliki sovjetski trijumf na 50. godišnjicu komunističke revolucije. Jasno je dao do znanja da želi da se ovo izvrši.

Problem je bio Gagarin. Sovjetski heroj, prvi čovjek ikada u svemiru, on i nekoliko njegovih starijih tehničara su pregledali Sojuz 1 i pronašli 203 struktularna problema – ozbiljni problemi zbog kojih bi bilo iznimno opasno upravljati ovim strojem u svemiru. Gagarin je predložio da se misija odgodi.

Pitanje je bilo slijedeće: tko će reći Brežnjevu? Gagarin je napisao izvještaj na 10 stranica kojeg je potom predao svom najboljem prijatelju u KGB-u Venjminu Rusajevu, ali nitko se nije usudio da proslijedi pismo dalje kroz zapovjedni lanac. Svi koji su vidjeli tak izvještaj, uključujući Rusajeva, bili su otpušteni, degradirani ili su poslani u Sibir. Mjesec dana prije lansiranja Komarov je shvatio da odgađanje nije opcija. Tada se sreo sa Rusajevem, već tada degradirianim agentom KGB-a kojem je rekao: „Neću se uspjeti vratiti s ovog leta.“

Rusajev ga je upitao zašto ne odbije misiju. Prema autorima Komarov je odgovorio: „Ako ja ne budem na ovome letu, onda će umjesto mene poslati rezervnog pilota.“ To je bio Juri Gagarin. Vladimir Komarov nije mogao to napraviti svom prijatelju. „To je Jura,“ citira se u knjizi „i onda će on umrijeti umjesto mene. Moramo se pobrinuti za njega.“ Tada je Komarov briznuo u plač.

Na dan lansirana, 23. travnja 1967. ruski novinar Jaroslav Golovanov izvjestio je da se Gagarin pojavio na lansirnom mjestu i da je zahtjevao da ga stave u svemirsko odjelo, iako nitko nije očekivao od njega da leti. Golanov je opisao njegovo ponašanje kao „iznenadni hir“, iako su poslije neki očevici smatrali da je Gagarin pokušavao silom uči u letjelicu da spasi svog prijatelja. Sojuz je napustio Zemlju s Komarovim.

Kada je Soyuz počeo s obritiranjem oko zemlje, počeli su i kvarovi. Antene se nisu pravilno otvorile. Snaga je bila upitna i teško je bilo upravljati letjelicom. Sutrašnje lansiranje se moralo otkazati. I što je gore, Komarove šanse za sigurnim povratkom na Zemlju su rapidno opadale.

Svo to vrijeme američki obavještajci su prisluškivali. Nacionalna Sigurnosna Agencija (NSA) je imala postrojenja u bazi Ratnog Zrakoplostva pokraj Istanbula. Raniji izvještaje govore da su američki prisluškivači znali da nešto nije uredu ali da nisu mogli razaznati riječi. Analitičar NSA, u knjizi predstavljen kao Perry Fellwock, opisao je kako je čuo Komarova da govori  dužnosnicima u zemaljskoj kontroli da zna da će umrijeti. Fellwock opisuje kako je sovjetski premijer Aleksej Kosigin zvao Komarova preko video veze da mu kaže da je heroj. Komarova supruga je također bila na lini da priča s njim o tome što će reći djeci. Kosigin je plakao.

Kada je kapsula počela padati i kada se padobrani nisu uspjeli otvoriti, knjiga opisuje kako su američki obavještajci „čuli Komarov plač bijesa dok je ponirao ka svojoj smrti.“

Na Internetu (89 centi na Amazon.com) našao sam ono što bi mogle biti Komarove posljednje riječi: Neki prevoditelji smatraju da kaže: „Temperatura se povećava u kapsuli.“ Također koristi riječ „ubili“ – vjerovatno da opiše ono što su mu napravili inženjeri.

 

I Amerikanci su umirali

Obje strane u svemirskoj trci u 60-ima su znale da su ove misije opasne.  Ponekad zaboravljamo koliko opasne. U siječnju te iste godine, 1967., Amerikanci Gus Grissom, Ed White i Roger Chaffe su izgorjeli u vatri unutar Apollo kapsule.

Nixonova administracija pripremila je ovo pismo u slučaju da američki astronauti ne prežive Apollo 11 misiju (foto: NARA)

 

Dvije godine kasnije, kada su amerikanci sletjeli na mjesec, Nixonova administracija je pripremila izjavu za svaki slučaj, koju je napisao pisac govora William Safire, u kojoj se obznanjuje smrt Neila Armstronga i Buzz Aldrina u slučaju da nestanu ili poginu. Smrt nije bila neočekivana.

Valentina Komarova, udovica sovjetskog kozmonauta Vladimira Kamarova, ljubi fotografiju svog pokojnog muža tijekom službenog sprovoda, održanog na moskovskom Crvenom Trgu 26. travnja 1967. (foto: AFP/Getty Images)

Ali smrt Vladimira Komarova gotovo da je bila režirana. Juri Gagarin je to izjavio u intervju za Pravdu nekoliko tjedana nakon njegove smrti. Oštro je kritizirao dužnosnike koji su pustili njegovog prijatelja na let.

Kamarovu je upriličen državni pogreb. Samo komadić kosti pete je preživio udar. Tri tjedna poslije, Juri Gagarin je otišao posjetiti svog prijatelja u KGB-u. Želio je s njim razgovarati o tome što se dogodilo. U knjizi se to opisuje:

Gagarin se susreo s Rusajevim u njegovom obiteljskom stanu ali nije htio pričati u nijednoj od prostorija jer se bojao da su ozvučene. Dizala i hodnici također nisu bili sigurni tako da su njih dvojica šetali gore-dolje stepeništem zgrade.

Gagarin 1967. je bio mnogo drukčiji nego kao bezbrižni mladić 1961. Smrt Komarova je stavila ogroman teret krivnje na njegova pleća. U jednom trenutku je Gagarin rekao: „Moram da vidim glavnog čovjeka [Brežnjeva] osobno.“ Bio je istinski potišten što nije mogao uvjeriti Brežnjeva da otkaže Komarovo lansiranje.

Malo prije nego što je Gagarin otišao silina njegove ljute je postala vidljiva. „Doći ću nekako do njega [Brežnjeva], i ako ikada saznam da je znao kakva je situacija i opet dopustio da se sve dogodi, točno znam što ću napraviti.“ Rusajev nastavlja: „Ne znam točno što je Juri mislio. Možda da ga dobro opali u lice.“ Rusajev je upozorio Gagarina da bude oprezan kada je u pitanju Brežnjev. „Rekao sam mu, ‘Javi se meni prije nego išta napraviš. Upozoravam te, budi iznimno oprezan’.“

Autori spominju glasinu, nikada dokazanu (i po mom mišljenju, malo vjerovatnu), da se jednog dana Gagarin susreo s Brežnjevom i da mu je tada sasuo piće u lice.

Nadam se da je bilo tako.

Juri Gagrin je poginuo u zrakoplovnoj nesreći 1968., godinu prije nego su Amerikanci došli na mjesec.

Knjiga Jamiea Dorana i Piersa Bizonya je Starman: Istina iza legende o Juriju Gagarinu (Walker Publishin 2011.); Intervju Jaroslava Golvanova s Jurijem Gagarinom objavljen je u Komsomolskaji, Pravdi, 11. lipnja 1989. Priče Venjmina Rusajeva o Gagarinu i Komarovu pojavile su se 2006. u Literaturnaja Gazeti i potom su ponovno objavljene na nekoliko web-stranica.

_

* objavljeno 18. ožujka 2011. na npr.org pod naslovom Cosmonaut Crashed Into Earth ‘Crying In Rage’, autor Robert Kruwlich, preveo jimbo

 

 

Comments are closed.

Sharing Buttons by Linksku