Efekt Homera Simpsona

Černobil – početak kraja

26. travnja 1986. eksplodirao je reaktor 4 u nuklearnoj elektrani Vladimir Iljič Lenjin u tadašnjoj SSR Ukrajini, u blizinu gradova Pripjat i Černobil u neposrednoj blizini granice između SSR Ukrajine i SSR Bjelorusije. Ovaj događaj, koji će se pretvoriti u najveću katastrofu u povijesti čovječanstva slobodno se može i uzeti kao početak kraja SSSR-a. Naime, upravo ova ekološka katastrofa na vidjelo je iznjela sve nedostatke u funkcioniranju socijalističkog sustava, kao i sve mane loše državno upravljane planske ekonomije.

Do eksplozije u reaktoru došlo je nakon eksperimenta koji je trebao biti rutinski, a trebao je pokazati mogu li turbine pri gašenju dati dovoljno energije za hlađenje i održavanje sustava reaktora u slučaju da ne postoji vanjski izvor električni energije, tj. dok se ne upale dizelski agregati. Eksperiment je već ranije uspješno proveden, ali nije dao željene rezultate stoga je ponovljen – što je za krajnji rezultat imalo najveću ekološku katastrofu u povijesti čovječanstva.

Kasnije analize i istrage pokazale su mnoge nedostake: loš dizajn sovjetskih reaktora RBMK-1000, neadekvatni djelatnici elektrane, činjenica da su postojala saznanja o mogućim katastrofalnim posljedicama ovakvog eksperimenta na ovom tipu rekatora kod stručnjaka, ali takve informacije nikada nisu došle do Černobilske elektrane. Nadalje, daljnjem razvoju katastrofe pridonjelo je to da se nije reagiralo na vrijeme, posljedice eksplozije su umanjivane i nisu ni probližno odgovarale stanju na terenu. Također i sovjetsko rukovodstvo nije imalo plan i jasnu strategiju sanacije nastale štete, tako da se čak i razmišljalo o tome da se čeka da sva radioaktivna masa iz reaktora sama ugasi. Sovjetsko rukovodstvo se osvjestilo tek kada je u Švedskoj otkriven visok stupanj radioaktivnosti. Pitanje je koliko bi trajala informacijska blokada i prešućivanje nesreće da nije bilo reakcije iz Švedske.

U sanaciju nastale štete pristiglo se mobilizacijom velikog broja vojnika, tako da su čak iz Afganistana (u kojem je SSSR tada proživljajvao svoj Vijetnam) najbolji piloti helikoptera slani u Černobil da upravljaju letjelicama iz kojih će biti bacan pjesak, cement, i olovo u cilju zatrpavanja urušenog rekatora 4. Sovjetske vlasti tada angažiraju i veliki broj takozvanih „likvidatora“, ljudi koji su slani u područje NE s ciljem da  čiste radioaktivne ostatke. Radijacija je bila toliko jaka da su likvidatori mogli biti izloženi samo nekoliko minuta, a čak bi se i robotizirane jedinice kvarile nakon samo nekoliko minuta izloženosti nemilosrdnom bombardiranju atomskih čestica.

Posljedice černobilske nesreće i danas nisu do kraja poznate. UN-ov znanstveni odbor za utjecaje atomske radijacije donio je izvještaj u kojemu govori da je kao izravna posljedica nesreće poginulo 57 ljudi, a pretpostavlja da je neizravna posljednica oboljenje karcinoma kod preko 4000 ljudi. Druge analize govore da je kao posljedica katastrofe (od ’86. do danas) stradalo gotovo milijun ljudi i to samo u Ukrajini, Bjelorusiji i Rusiji, iako se zna da je štetna doza radijacije imala utjecaj i u drugim zemljama.

Nadalje, ekološka katastrofa je imala i ogromne posljedice na ekosustav u širem području oko NE Vladimir Iljič Lenjin. Zagađenje rijeka, bio-akumulacija radijacije u ribama, mutacije kod životninja…

Ono što je zabilo čavao u lijes SSSR-a su sveukupni troškovi sanacije koji su iznosili preko 500 milijardi rubalja (tada je rubalj prema američkom dolaru bio u odnosu 1/1). Također loša reakcija sovjetskog rukovodstva za posljedicu je imala revolt kod građana Ukrajine što je rezultiralo najmanjom razinom povjerenja prema Komunističkoj Partiji u povijesti te zemlje. Černobilska katastrofa pokazala je svu neodgovornost i ogrezlost u korupciji sovjetskih vlasti što je samo bio katalizator prema događajima s početka 90-ih kada će doći do propasti pokušaja Gorbačovljevih reformi (Perestrojka i Glasnost) i konačnog raspada SSSR-a.

 

I poslije Černobila – Černobil?

Čerobilska katastrofa je izazvala povećanje takozvane „radiofobije“ (abnormalnog straha od radioaktivnog zračenja) u svjetskoj javnosti, što je kao pozitivnu posljedicu imalo povećanje svijesti o potencijalnim opasnostima nukelarne energije, kao i povećanje sigurnosnih mjera pri gradnji novih i upravljanju postojećih nuklearnih postrojenja. Također, ovaj događaj dao je vjetar u leđa ekološkim skupinama koje se protive izgradnji novih nukelarnih postrojenja i koji se zalažu za gašenje postojećih, prije svega najviše u Njemačkoj pogotovo zbog činjenice da su se posljedice Černobilske katastrofe osjetile i u toj zemlji.

Povećanje cijene nafte, kao i ostalih energenata ponovno je stavio priču o izgradnji nukelarnih postrojenja u prvi plan. Ovdje bi svakako trebalo spomenuti i dva energetska lobija – lobij koji se zalaže za nukelarnu energiju i drugi koji se zalaže za obnovljive izvore energije. Argumenti za nukelarnu energiju su sljedeći – nukelarna energija je dugoročno gledano jeftina opcija, relativno čista energija i ono što je najbitnije – najefektivnija. Neki od njihovih arugmenti protiv obnovljivih izvora energije su cijena i relativno slaba efektivnost (jedna nuklearna elektrana može dati mnogo više električne energije od npr. vjetrnjača), uz još dodatnu listu argumenata. Također proizvodnja električne energije u nuklearnim postrojenjima je mnogo čišća od proizvodnje električne energije u postrojenjima koje koriste „klasične“ energente poput npr. ugljena.

Na drugoj strani, argumenti lobija koji zagovara obnovljive izvore su sljedeći: obnovlji izvori su, logično – obnovljivi, što čini korisnika energetski neovisnim. Nadalje, obnovljivi izvori su ekološki najprihvatljiviji. O arugmentima protiv nukelarne energije dovoljno je samo reći da se mogu pozvati na Černobil.

 

Fukushima – početak ili kraj čega?

Pitanje je slijedeće – ako je Černobil bio početak kraja socijalizma, dali je moguće okarakterizirati nukelarne nesreće u Fukoshimi početkom kraja kapitalizma, pogotovo ako se uzme u obzir da kapitalizam puca po šavovima što je barem vidljivo iz globalne recesije?

Najveća razlika između Fukoshimi i Černobila je u tome što je u Fukouhimi uzrok nesreća prirodna katastrofa, razarajući potres i tsunami koji se dogodio 11. ožujka ove godine, dok je u Černobilu isključivi krivac za katastrofu bila ljudska pogreška. Naravno, kao argument (doduše slab) moglo bi se uzet to da su prirodne katastrofe posljedica nemilosrnog odnosa kapitalističke eksploatacije prirode – međutim problem je što se i po tom pitanju ne može stvoriti konsezus između različitih lobističkih grupa – stoga da je stvarno teško reći dali su prirodne katastrofe u naše vrijeme posljedica ljudskog djelovanja ili se radi jednostavno o prirodnom djelovanju na kojeg čovjek nema nikakvog utjecaja. Također može se reći da je odnos prema katastrofi u Japanu i tadašnjem SSSR-u dijametralno suprotan – pogotovo ako se uzme u obzir specifična japanska radna etika i s druge strane specifični socijalistički odnos prema radu.

Međutim, postoji i nekoliko sličnosti. Prije svega trebaju se uzeti u obzir neke analize o sustavu sigurnosti u japanskim nukelarnim postrojenjima o kojima se u domaćim medijima začuđujuće malo govori. Naime, radi se upravo u sustavu za hlađenje i održavanje reaktora – upravo isti onaj problem zbog kojeg je došlo do havarije u Černobilu. Japanske nukelarne elektrane nemaju razvijene dovoljne vanjske sustave za napajanje tih sustava (poput npr. dizelskih agregata) što ukratko rečeno znači – nema struje u elektrani – nema hlađenja za reaktor. Upravo zbog ovoga Japan je dobio mnoga upozorenja od Međunarodne Agencije za atomsku energiju, a upravo prodor vode uslije tsunamija i potresa u elektranu dovele su do problema s hlađenjem reaktora. Konkretne pogreške koje su prouzročili ljudi su sljedeće: zračni filter je slučajno bio zatvoren što je sprječilo dotok vode u jedinicu 2; radnici nisu na vrijeme uočili pad razine vode u jedinici 2 nakon što je dizelska pumpa ostala bez goriva; nije bilo dovoljno rezervnih 8 satnih baterija koje su bile potrebene zbog zakazivanja dizelskih agregata. Pitanje je koliko će daljne istrage otkriti grešaka.

Ono što je nevjerovatno u cijeloj priči je to da su dizelski agregati bili postavljeni tako da se vidi na očigled da bi u slučaju prodora vode (kao u slučaju tsunamija) došlo do njihovog zakazivanja. To možda i ne bi bilo čudno da se ne radi o Japanu, zemlji u kojoj se često događaju potresi i koja ima najbolje sustave zaštite protiv štetnih posljednice potresa i posljedično tsunamija. Po definiciji to odgovara onome što se zove efekt Homera Simpsona: Kada se loša situacija čini u redu, zato što je osoba toliko glupa da ne shvaća posljedice niti razinu situacije koja se događa. Isto stvar kao i u Černobilu.

Trenutno teško je govoriti o situaciji i mogućim posljedicama nesreća u Fukushimi iz nekoliko razloga. Prvo, situacija je još svježa i rano je za bilo kakve opsežne analize i ispitivanja. Drugo, NATO-izlet u Libiju uglavnom je zasjenio izvještaje iz Japana. Treće, informacije koje dolaze iz Japana su često kontradiktorne – od toga da su posljedice nesreće svedene na minimum do toga da radioaktivni oblak hara po svijetu.

Ono što je činjenica je da je došlo opet do povećanja radiofobije – mailboxovi su prepuni spam forwarduša analiza „provjerenih“ institua koji prikazuju radioaktivnost kako lebdi i hara iznad naših domova.

Stoga se nameću dva ključna pitanja – prvo se odnosi na budućnost nukelarne energije, a drugo se odnosi kako će se jedna od najvećih ekonomskih svjetskih sila nositi s posljedicama prirodne i nukelarne katastrofe, i kako će se to odraziti na cjelokupnu globalnu ekonomiju.

 

Comments are closed.

Sharing Buttons by Linksku