Kratka povijest mita o vampirima #2

Dio drugi: baba Milica, grof Milošević, Foto Mile i Mile laktaški – povijest (veliko)srpskog vampirizma

Nakon što smo u prethodnom tekstu prikazali evoluciju vampirskog mita i dokazali njegovu nepovezanost s likom Vlada Tepeša Dracule, naše daljnje istraživanje podrijetla tog mita vodi nas iz mračne Transilvanije na naš dragi Balkan.

Sam izraz vampir potječe sa Balkana gdje su mitovi o vampirima bili česti i odakle su se u 18.st. proširili na Zapad. Smatra se da je prvobitni oblik riječi bio upir i da se kao takav proširio s Balkana i prilagodio različitim jezicima. U engleskom jeziku riječ vampire počinje se upotrebljavati od 4.V.1732. kada je London Journal objavio članak o navodnoj vampirskoj epidemiji u Srbiji. Naime, izvještaj petorice austrijskih časnika (od kojih su trojica bili liječnici), pod nazivom „Visum et repertum“ („Viđeno i otkriveno“) detaljno i precizno govori o pojavi vampirizma u selu Medveđa blizu Beograda. Tu se govori o izvjesnom Pavlu Arnontu, koji je nakon nesretne smrti terorizirao mještane i njihovu stoku, o tome kako su otkopali njegov leš i kako je leš bio pun svježe krvi, te o krvožednoj babi Milici, koja je jela meso ovaca zaraženih vampirizmom, a onda ubila nekih 50-ak ljudi. Mještani svjedoče kako su babu Milicu u grob pokopali suhu i mršavu – kakva je bila cijeli život – a kad su otvorili grob, leš babe Milice je bio iznenađujuće punašan i bucmast. Koju godinu prije slučaja Medveđa, u selu Kisilova carski provizor izvještava o slučaju Petra Plogojevića, koji je terorizirao selo, a onda su mještani u nazočnosti popa iskopali leš i proboli ga kolcem, na što je leš ispustio strašan krik.

Zavirimo li još dublje u srpsku povijest, naići ćemo na ukaz cara Stefana Dušana iz 1342. godine kojim se svećenicima zabranjuje sudjelovanje u iskopavanju i spaljivanju leševa za koje se sumnjalo da imaju čarobne moći, što znači da vjerovanje u postojanje vampira u Srbiji datira još dalje u prošlost. Vjerovanje u vampire bilo je prisutno i u BiH i u Hrvatskoj. Gorski predjeli poznaju priče o tzv. kršnicima, ljudima koji su rođeni u posebnim okolnostima, recimo za jakog nevremena, i koji su se borili protiv vampira (naša staromodna verzija Van Helsinga). Staroslavenska su vjerovanja puna legendi i mitova vezanih uz ta i slična bića (recimo vile i suplaške), pa su tako naši stari imali razne uzrečice kojima su nas plašili, a koje su se zadržale do današnjih dana: ne gledaj se noću u ogledalo, ne zviždi noću, ne hodaj unatrag, ne drži noću otvoren prozor da ti „mora“ ne uđe i isisa iz tebe snagu… Najbliži termin u BiH sličan upirima/vampirima su more. One sišu životnu energiju, čine čovjeka slabim, ne daju mu spavati. Izvještaji o vampirima iz Medveđe opisuju baš takve pojave, i oni, ako se odmakne od glasina i nagađanja i uzme ono što se najstrožije tvrdi u svakom od njih, liče dosta na fenomen poltergeista, duha koji uznemirava ljude. Kad se početkom 18. st. u Europi dogodila velika epidemija kuge, krenula je istraga u kojoj su se otvarali ljesovi kako bi se uhvatili vampiri, koji su bili okrivljeni za ovu bolest (i tako na listi dežurnih krivaca zamijenili Židove, znanstvenike i heretike). Na venecijanskom otoku Lazzaretto Nuovo pronađen je kostur žene za koju se vjerovalo da je vampirica, kriva za kugu i bolest. Ženi je u usta ugurana cigla da je spriječi od pijenja krvi. Ona je samo jedna od tako pokopanih ljudi. (Moguće naravno i da nije bila vampirica, nego da se jednostavno nije slagala s crkvenim naukom, da je pametovala o slobodi i svemirskim tijelima pa je proglašena vampiricom!) Strah od vampira je 20-ih i 30-ih godina 18. st. toliko narastao da je u Srbiji, a uskoro i istočnoj te srednjoj Europi, postalo popularno ekshumirati mrtvace i probadati ih kolcima. Bečki dvor osnovao je za tu svrhu tzv. vampirsku komisiju, a Marija Terezija je donijela tzv. Vampirski edikt, koji je zabranio daljnje oskvrnjivanje trupala.

Izvještaji o vampirima iz Srbije nisu zamrli do dan-danas. Prije dvije godine stanovnici Gornjeg Stopanja pored Leskovca počeli su se žaliti da njihovo selo opsjedaju nadnaravna bića, zbog kojih već noćima ne mogu oka sklopiti. Neobjašnjivo lupanje vrata, prozora, razbijanje staklenih boca i tegli te grebanje po zidovima naveli su mještane da posumnjaju da su njihovo selo opsjeli vampiri. Nakon posjete dvojice popova vampiri su se malo smirili, ali su i dalje aktivni noću. Bauljaju po ulicama i krovovima, udaraju u kapije i kontejnere. S obzirom na to koliko se jaka rakija pije u tom kraju, pitam se da li vampiri možda imaju previše promila u krvi koju piju pa se zato zabijaju u kontejnere i ograde.

Postoji međutim jedna još zanimljivija moderna vijest o vampirima u Srbiji, a vezana je za – Slobodana Miloševića. Naime, njegova kći, Marija Milošević, unajmila je čuvare da zaštite tijelo njenog oca od lovaca na vampire! Prije nekoliko godina izvjesni Miroslav Milošević (voždu samo prezimenjak, nije s njim u rodu), a koji je poznat pod nadimkom Foto Mile – uvjeren da je Slobodan Milošević vampir koji i dan-danas terorizira Srbiju, nakanio je – po klasičnom receptu za obračune s vampirima – zabiti glogov kolac u njegov grob kako bi ga konačno ubio. Foto Mile je obavijestio policiju o svojim namjerama, ali oni su ga ismijali i savjetovali mu da pazi da ga Milošević iz groba ne zgrabi rukom. Tako je Foto Mile sa glogovim kolcem i ljestvama prošetao kroz Požarevac, i preko zida susjednog dvorišta dospio do Slobodanove kuće, ispred koje ovaj leži pokopan u dvorištu, te u maniri Blade-ovski prekaljenog lovca na vampire zabio glogov kolac u njegov grob. Ipak je promašio lijes, pa je zbog mogućnosti da netko ponovno pokuša nešto slično voždova kćerka unajmila čuvare groba svog pokojnog oca.

Da li je Foto Mile luđak, jer je pomislio da je Milošević vampir i jer ga je pokušao ubiti glogovim kolcem? Ili su veći luđaci obožavatelji Miloševićevog lika i djela? Moramo priznati da Miloševićev teror i životna priča imaju poneke elemente vampirizma, kao i sličnost s grofom Draculom, kojega ćemo se opet sjetiti, premda smo razbili mit o njegovoj povezanosti s vampirima. Kao što su mještani Transilvanije voljeli Draculu kao pravednog i mudrog vladara, iako je oko 100 tisuća ljudi nabio na kolac, tako je Miloševiću došlo oko 100 tisuća ljudi na sprovod iako ih je odveo u ekonomsku, političku i duhovnu propast. Kao što je Dracula za vrijeme cijele svoje vladavine sijao ratove i smrt, tako je i Miloševićev režim bio prava mašinerija ratova i tvornica smrti. Kao što vampiri poslije smrti teroriziraju i upropaštavaju ljude, prenoseći vampirizam i na druge, tako i Miloševićev nacionalistički duh poput vampira/upira i dalje terorizira i upropaštava Srbiju, i uspješno se prenosi na mlađe generacije. Kao što vampirizam počiva na teroru mrtvih nad živima, tako i Miloševićeva i sve druge nacionalističke ideologije počivaju na vladavini mrtvih nad živima, pa je za nacionaliste časnije umrijeti za djedove nego živjeti za unuke, i život nema nikakvog drugog smisla osim ako se ne uništi i žrtvuje za neku ideju. Kao što je vampirizam stanje žive smrti i vječnog prokletstva, tako je i ideologija grofa, pardon vožda Slobodana, živa i u smrti, kao prokletstvo koje do dan danas ne odumire i ne da mira Srbiji.

Postoje međutim i neke razlike. Grof Dracula, najeksponiraniji sadist i tiranin srednjeg vijeka, očito nikad nije bio običan čovjek. Milošević i njegovi nacionalisti su prvotno bili vrlo obični ljudi. Onaj tko je čitao Miloševićeve transkripte razgovora sa sinom očekujući bolesno ismijavanje žrtava i smišljanje novih metoda mučenja, umjesto toga dobio je razgovor Slobodana i Miloševića juniora o temperaturi vode u bazenu?! Tako da teorija Fatmira Alispahića kako su „Srbi narod od krvi i noža“ ovdje ne pije krvi, pardon ne pije vode. Dok čitamo ovaj transkript, banalnost i glupost razgovora Miloševića seniora i juniora nas navodi da pomislimo kako je tu riječ o nekoj parodiji, tipa Budiša i žarulja, ili Pingvini – Božićna avantura, jednoj od parodija koje vesele nas djecu digitalnog doba. Ali „parodije“ nacionalnih ideologija i njihovi vrli kreatori nisu dosad nikog normalnog nasmijali, a unesrećili su i uplakali mnoge. Ideološki vampiri su obični ljudi, njih na vlasti održavaju obični ljudi. Nacionalističke su ideologije upravo diktature običnog i sve običnijeg, banalnog i sve banalnijeg, sve dok se čovjek ne reducira na običnu, banalnu katastarsku česticu, o kojima je volio kontemplirati majstor Radovan Karadžić. Podanik nacionalističkog režima je običan, banalan, s njim se može što god se hoće, on je zaluđen, on ne misli, on sluša i ponavlja voždove riječi. Nacionalisti nisu nikakva čudovišta, nego obični ljudi koji su jučer sjedili u kafiću i smijali se, kupovali kruh, išli na utakmice, išli po dijete u školu, a danas zbog ugriza ideologije postaju krvopije, uzimaju nož i pušku u ruke i prelaze Drinu. Zlo je zapravo tako banalno. Lako bi bilo kad bi se zlo iscrpljivalo samo u vampirima, kad bi sve zlo bilo u prijetnjama koje dolaze izvan nas. Ali nije tako. Ideološki su vampiri tako obični, i plaši činjenica da se svatko od nas može lako povampiriti ugrizom ideologije. Još više uznemiruje to da ideologija poput vampirizma preživljava i nadživljuje i ljude i vampire i njihovu borbu. A možda i najviše uznemiruje činjenica da je Miloševićev nacionalistički vampirizam uspješno zarazio i susjede sa zapadne strane Drine, Hrvate i Bošnjake, koji su razvili, svatko svoj, oblik nacionalističkog vampirizma. Možda i najdosljedniji sljedbenik velikosrpskog vampirizma je grof/vožd Milorad Dodik iz Laktaša, koji vlada Republikom Srpskom, entitetom koji je direktni produkt Miloševićeve politike, i u čijim je temeljima ugrađena krv mnogih žrtava iste politike. Uznemiruje činjenica da je velikosrpski vampirizam nadživio do danas i uspješno preživio smrt svog protagonista Slobodana Miloševića.

Analiziramo li sam Miloševićev sprovod, on u suštini nosi poruku da je unatoč voždovoj smrti ideologija preživjela, poput plitko zakopanog zla koje svako malo izlazi na površinu u liku raznih vampira i terorizira ljude. Spletom po velikosrpske nacionaliste sretnih okolnosti (prije svega debilnost haškog suda) suđenje Miloševiću odužilo se dovoljno dugo da ga ne stignu proglasiti krivim, i da na sprovod dođu svi veličatelji njegovog divnog lika i djela koji će oplakati svog „nevinog i nepravedno zatvorenog“ vožda. Prvo su ga držali u muzeju, kao mumiju ili kost mamuta, a zatim ga sahranili u dvorištu obiteljske kuće, onako kako djeca sahranjuju kućne ljubimce, papige ili hrčke. Okupljenih 100 tisuća ljudi, koji su se još jučer grohotom smijali Srebrenici i Vukovaru, ronilo je suze za svojim grofom. Mislim, voždom.

Foto Mile, unatoč najboljoj namjeri, ipak je previdio da temelji Miloševića u Srbiji nažalost sežu dublje od njegovog groba. Sežu u duhove ljudi, u njihove emocije i mozgove. Vidjevši da nikakva politika nije pomogla da se konačno protjera duh Miloševića iz Srbije, Foto Mile je politički nekorektno zabio glogov kolac u voždov grob. Bio je to originalan pokušaj, ali nažalost nije uspio. Jer se u slučaju nacionalističkih vampira ne radi o klasičnim vampirima, tu ne pomažu ni klasične metode. Lako je s običnim vampirima: uperiš im svjetlo u oči, otjeraš ih križem, najedeš se ćevapa s lukom. Ali protiv naših ideoloških vampira i upira koji nose srebrne satove i srebrno ordenje za hrabrost očito ne pomažu srebrni meci; reflektori im udaraju u oči dok drže nadahnute govore masama, pa im očito ne smeta ni svjetlo; njima na koncu ne smeta ni križ, rado su na liturgijama, redovito imaju blagoslov crkvenih institucija, križ im je poželjan kao statusni simbol, ukras na prsima, potvrda pravovjernosti (izuzetak su kvazi-intelektualni islamski vampiri poput Nedžada Latića kojemu križ toliko ide na živce, da mu se pričinja čak i u Božićnom drvcu, koje gleda kao primjer kršćanskog prozelitizma!). Ovi ideološki vampiri su opasniji od onih klasičnih, teže ih je uočiti i ubiti, jer oni čovjeku sišu krv i nište dušu iznutra.

Pa na koji se način onda suprotstaviti povampirenim nacionalističkim ideologijama? Za početak, kritički ih, intelektom i duhom raskrinkavati i demontirati, ne dozvoliti da naš pogled na svijet postane tek jedna ideologija više. Ideologije su doista najopasniji oblik vampirizma, i svaki pogled na svijet, filozofski, politički, vjerski, podložan je ideologijama i povampirenju. Na koncu, ideologije ne iščezavaju slijedom naših napora, kritika ili nasilne borbe (pa ni od glogovih kolaca), nego od unutrašnje istrošenosti i promašenosti. Povijesni neuspjeh i promašaj određene ideologije, njeno besmisleno i bezobzirno djelovanje, na kraju ju vode da se sama u sebe uruši i ubije. To će se dogoditi i s nacionalističkim ideologijama kod nas, i već postoje neke naznake da taj proces samourušavanja nacionalizma počinje. Ostaje pitanje samo koliko će žrtava, zla i nasilja proizvesti ti vampirizmi prije svoje smrti, i koliko će nam njihovi vampirski zastupnici posisati krvi, prije nego što od tih ideologija ostane samo urna puna pepela, kao opomena budućim generacijama.

One comment on “Kratka povijest mita o vampirima #2

  1. Boki says:

    Tekst je na odličan način demitologizirao “mit o vampirima” i naveo ga na ‘pravi mlin’.
    “Kao što vampirizam počiva na teroru mrtvih nad živima, tako i Miloševićeva i sve druge nacionalističke ideologije počivaju na vladavini mrtvih nad živima, pa je za nacionaliste časnije umrijeti za djedove nego živjeti za unuke, i život nema nikakvog drugog smisla osim ako se ne uništi i žrtvuje za neku ideju.” (Izvadak iz teksta)

Sharing Buttons by Linksku