Priča: Kava bez šećera


Malo je stvari boljih od okusa i mirisa prve jutarnje kave! Doživljaj prve kave ovog prekrasnog sarajevskog srpanjskog jutra pojačava neobična svježina koja najavljuje uzmak prvih i najvećih vrućina. Ritual prve kave obavljam u kavani Balzac, smještenoj na Alipašinom naselju, točno preko puta zgrade u kojoj živim. Priča se da je slavni francuski pisac u čiju je čast kavana dobila ime pio četrdeset šalica kave dnevno, sve dok nije umro od trovanja kofeinom. Jutros sjedim vani, na rubu prostora natkrivenog velikom zelenom ceradom, i promatram kako se nebo skriva magličastom koprenom, kao da se stidi zemlje ispod sebe. Iz kavane dopire tiha glazba, koju ne mogu pratiti od bučne grupe penzionera koji u blizini igraju šah. Lagano povukoh dim dopola sagorjele cigare. Kažu da svaka cigara skraćuje život za osam minuta. Ako je vjerovati tome, ja sam umro prije desetak godina! Ima tu istine. Ja jesam mrtav. Nakon rata svi smo mrtvi. Mi što se vodimo kao preživjeli, hodajući smo stećci koji nijemo svjedoče o onome što nas je snašlo i čekamo da nas netko sahrani. Ali prije priželjkivanog počinka u miru, nas mrtve duše još će mrcvariti isti oni luđaci čiji su nas veliki snovi odveli u najgori mogući košmar, luđaci koji i dandanas raspravljaju o tome koje je Bog nacionalnosti, kaže li se kruh, kaže li se hljeb, a mi nemamo ni kruha ni hljeba. To što smo mrtvi, ima i svojih prednosti; mrtvi bolje podnose jedan drugoga nego živi.

Jedino što može poljuljati moje uvjerenje da sam mrtav jest neobična toplina kavane Balzac. Tu se uvijek osjetim ponovno živ i nakratko zaboravim na vrijeme, strašni mlin koji nas sporo, ali sitno melje. U Balzacu postoji čudan običaj. Svi njeni posjetitelji kao po nekom prešutnom dogovoru piju kavu bez šećera, ali ne iz zdravstvenih razloga. Ovdje više nitko nema povjerenja u šećer, jer je varljiv, i, kao sve lijepo na ovom svijetu, brzo se topi, a njegova slatkoća je prolazna iluzija naših osjetila. Najredovitiji je posjetitelj Balzaca uvijek mrzovoljni Ćazim, umirovljeni profesor filozofije. Ćazim ne komunicira ni s kim u kavani, a ni šire. Taj je čovjek toliko pedantan i točan, da se može naviti sat po njemu. Kad jednog jutra on ne posjeti kavanu točno u osam i pet, bit će smak svijeta. Najbolji prijatelj bio mu je mali pekinezer, ali taj je stradao pretrčavajući cestu, nesvjestan toga da ovdašnji vozači na pješačkom prijelazu ne staju ni pješacima, a kamoli pekinezerima. Profesor Ćazim kavu bez šećera uvijek popije sam. Baš kao i ja. Nije uvijek bilo tako. Prije rata nasuprot meni sjedio je moj najbolji prijatelj, koji danas leži u grobu na Barama sa snajperskim metkom u glavi. Pamtim da se Ćazim ipak jednom oglasio u kavani, komentirajući raspravu o ratu u Bosni koju smo vodili Šego i ja. Lijepo vam je Schopenhauer rekao, najgori mogući svijet, odsutno je dobacio, na moje i Šegino iznenađenje.

Šego je najveći šaljivdžija u kvartu. On i Ćazim, ko nebo i zemlja. Jedino im je zajedničko to da su obojica imali psa koji je stradao na cesti. Šego je osim psa nekoć imao i ženu, ali kaže da mu je pas ostao u boljem sjećanju, jer je manje lajao od žene. U bajkama princ ubije aždaju i oženi princezu, a u stvarnosti čovjek oženi aždaju, jadao mi se jutros, nepovjerljivo gledajući dvoje mladih za stolom u kutu, koji se gledaju bez riječi i tako govore sve što je potrebno. Nakon što smo se popitali, Šego mi se pohvalio da je jučer u kladionici složio dobitni listić i da čeka još jedan par iz druge finske lige, a onda se otisnuo u svojim škripavim kolicima prema unutrašnjosti kavane gdje će ostatak jutra provesti uz teletekst. U kolicima je završio nakon bezazlene operacije krajnika. Sama operacija je prošla bez problema, ali je uspavani Šego šlampavim bolničarima ispao s operacijskog stola, teško oštetio kičmu i ostao doživotni invalid. Ajde zabij, proklet bio, galami Šego, da bi nakon desetak minuta u nevjerici grizao nokte i mrmljao sebi u bradu: zar je moguće da prvi izgubi kod kuće od zadnjega? Poderao je listić, a onda mrzovoljno dozvao konobara Vicka i zatražio kavu bez šećera, na što je Vicko pokazao opravdanost svoga nadimka:

„Nemamo šećera. Može bez nečeg drugog?“

Vickov prethodnik je neslavno završio. Pokušao je sinu predsjednika općine naplatiti više nego što je trebalo, kako bi kupio skupe lijekove za bolesnu ženu. Srećom, policija je bila blizu, predsjednikov sin je spašen, a zli konobar sad leži u zatvoru. Dok je policija privodila konobara, gužvu je iskoristio mali Cigo koji je vješto izvukao novčanik iz džepa sina predsjednika općine i šmugnuo, mali Cigo koji se upravo s ispruženom rukom i pitanjem: Paša, imaš markicu?, mota oko mog stola, i tako ponovno vraća moju priču do mene.

Znam da, ako odem, za sobom u ovoj kavani ostavljam nenadomjestiv dio sebe, koji će me ljubomorno dozivati natrag kamo god da pođem, i da ću, nakon svih lutanja, shvatiti da je moj cilj ovdje odakle sam pošao. U džepu imam avionsku kartu za Frankfurt, gdje mi je rođak sredio posao i stan. U Sarajevu imam samo neimaštinu. Znam da bih si na Zapadu mogao priuštiti koliko god hoću najbolje kave, ali to ipak nikad ne bi bila ova kava, kava koju pijem u kavani Balzac skupa s Ćazimom, Šegom i ostalima. Nije meni toliko do ispijanja kave, koliko do ispijanja kave skupa sa svim ovim ljudima. Oni bi mi nedostajali. Nedostajali bi mi Ćazimovo iritantno srkanje kave, Šegine svađe s teletekstom, Vickove vragolije, sve bi mi to tako nedostajalo! Opet, pasji život koji me ovdje čeka može me dovesti do toga da si više ne mogu priuštiti ni jedino što imam, tu kavu bez šećera u kavani Balzac. Dok ja sebi postavljam hamletovsko ostati-ili-otići pitanje, svijet oko mene to ispraća ravnodušno. Nema skrivenih znakova, iznenadnog vjetrića, ni cvrkuta ptica, čak i talog kave iz moje šalice šuti.

Odlučio sam – nakratko odložiti svoju odluku. Rođak mi je rekao da mu javim do podneva. A do podneva ima još cijelih deset minuta, sugerira mi nijemi talog iz moje šalice, što je dovoljno vremena da mi konobar donese još jednu kavu. Bez šećera, naravno.

 

13 comments on “Priča: Kava bez šećera

  1. Neverin says:

    nevezano za post koji ću pročitati sutra, jel se može znati šta ekipa iz Fanfa misli o ovim prosvjedima?

    • nedorecen says:

      e pa mogli mi napraviti jedan zajednički post o ljudima koji su u žiži zbivanja, barem ovdje u Zagrebu. Mogao bih sutra započeti svoje viđenje prosvjeda … pa eventualno ostaviti drugima da nadopišu svoje

  2. jimbo says:

    Može, samo da nađemo dragovoljca 🙂

    • tudorica prva says:

      vezano uz kavu; Bigbanitu sam sebe opovrgava; ako je šećer nestalan onda je bolji od kave koja je konstanta. Zašto? Iz jednostavnog razloga zato što ne možeš dobiti šećernu bolest. Od konstante, kave,slijedi kofeinski overdose iliti overdo, koji je neizbježan. I eto bolesti. Ako pak želiš biti hodajući mrtvac, go for it! Autor očito ima dovoljno financijskih sredstava da može nesmetano uživati u svom omiljenom napitku i društvu. Dakle, zaboravi Frankfurt, pij kavu bez šećera 🙂
      @neverin – prosvjedi su u redu ali huliganstvo nikako nije

  3. Bane says:

    Ovo je prva priča koju sam napisao davno po dolasku u Sarajevo, bio sam još klinjo, i za mene ima sigurno više sentimentalnu vrijednost nego što ju smatram nekom ekstra kvalitetom 🙂
    ovo nije toliko moja životna priča, koliko priča nekih ljudi koje sam upoznao i u čiju sam kožu kušao ući da ispričam njihovu priču. tako da ne opovrgavam samoga sebe, nego više reproduciram tuđe priče i osjećaje. za mene kava i šećer iz ove priče ipak imaju metaforičko i simboličko značenje bitno dublje od promišljanja koje od ovih dvoje je opasnije po zdravlje, šta je nestalno, a šta konstanta 🙂 da, šećer jest bolji, ali slijedom onoga što im se dogodilo, ovi su ljudi izgubili povjerenje u šećer. hodajući mrtvac? ja se tako nikad nisam osjećao, niti želim, ali želim ispričati priče ljudi koji se tako osjećaju, a možda nisu potpuno krivi za to, i često imaju velikih poteškoća da to priznaju drugima, i da se uopće izraze. osobno više volim kavu sa šećerom, život zaslađen malim lijepim trenucima, ritualima, prijateljima, puni život 🙂
    sve su to međutim stvari interpretacije čitatelja/ice, i poštujem tvoje shvaćanje, Tudorice, ono mi dođe čak i kao neki kompliment – naime, to dokazuje da se stvari iz priče mogu višeznačno tumačiti, da potiču na razmišljanje, a to je dobro za priču.
    ono, međutim, u čemu se ne slažem je ovo zadnje kad kažeš da “autor očito ima dovoljno financijskih sredstava”. Kako to, kad pri kraju priče kaže: “pasji život koji me ovdje čeka može me dovesti do toga da si više ne mogu priuštiti ni jedino što imam, tu kavu bez šećera u kavani Balzac”. Očito mu financijska situacija nije bajna 🙂
    Frankfurt? Ja u svom životu nisam izabrao opciju Frankfurta, ostao sam ovdje i ne kajem se. Zadnja slika, u kojoj glavni lik 10 minuta prije sudbonosne odluke za život opušteno naručuje novu kavu, izvlači meni možda i najdražu notu u našem načinu života – ono polagano gotivljenje, davanje prednosti malim trenucima nad velikim pričama i odlukama u životu.
    i da, prosvjedi koji sadrže nasilje, vandalizam i huliganstvo skoro pa su i gori od problema zbog kojih se prosvjeduje!

    • tudorica prva says:

      …u redu, ako si preuzeo 1. lice jednine da metaforički ispričaš priče drugih ljudi onda je sve razumljivo ( drugi su hodajući stećci a ne ti ), priča mi se u cjelini jako svidjela, a i fotografija. Kad pijem kavu ( jednom u mjesečno u prosjeku) dodam malo šećera…gušti su gušti 🙂

      • tudorica prva says:

        lapsus calami… jednom mjesečno, op. a.

      • Bane says:

        pa et kad mi dođeš na kavu (da popiješ tu jednu mjesečnu :), maksuz ću nabavit šećera zbog tebe 🙂

        • tudorica prva says:

          🙂 što znači maksuz ?

          • Bane says:

            Maksuz znači: samo zbog, a ne usput.. znači da bi samo zbog tebe nabavljao šećer 🙂 šta, to ti stvarno planiraš doć na kavu, pa se raspituješ? 🙂

  4. tudorica prva says:

    hahaha, ma ne, ne moraš nabavljat šećer, maksuz…ovo je baš šaljivo 🙂

  5. Jimbo says:

    Maksuz = drito

  6. tudorica prva says:

    @jimbo
    stiže ti Kvadrat uskoro :)pozzz

Sharing Buttons by Linksku