Ratnici, pesnici i različiti bogovi

Prije nekoliko godina spletom okolnosti našao sam se u Ferrari, renesansnom dragulju Italije. Moji domaćini Talijani su me vodili ulicama, pokazivali značajne građavine i uspješno ili manje uspješno nabadali o povijesti grada, o srednjovjekovnim kraljevskim intrigama, kulturi, renesansi – na otprilike jednak način na koji sam ja njima predstavio Sarajevo nekoliko mjeseci ranije. Kada smo se našli na prekrasnom renesansnom trgu ponosno su rekli: „Ovdje je ljetos svirao Kočani orkestar!“

Moram priznati da do tada nisam čuo za Kočani orkestar, pa sam mrtav-ladan upitao: „Tko?“, što je izazvalo nevjerovatno čuđenje kod mojih domaćina. Kasnije su mi objasnili da je moje nepoznavanje Kočani orkestra ekvivalent, npr., njihovom nepoznavanju Erosa Ramazzotija. Kasnije se povela rasprava o raznim balkanskim orkestrima za sahrane i vjenčanja, Goranu Bregoviću i balkanskoj muzici koju sluša svaki napredni mladi europejac, dok sam ja pokušao objasniti da je pojam balkanske muzike mnogo širi od FOR EXPORT ONLY Guče i da na Balkanu uglavnom ljudi ne slušaju glomazne orkestre, već prije, što je porazno, turbo-folk – jugoistočni MTV. Priča o renesansnoj Ferrari je ostala u pozadini.

Nekoliko dana kasnije, domaćini su priredili za nas goste iz Bosne (iako ja tehnički nisam Bosanac, predstavljao sam BiH recimo) Cena Bosniaca odnosno bosansku večeru na kojoj su pripremili neke bosanske delicije što je bila jako lijepa gesta. U tom kafiću, koji je HQ mlade studentske inteligencije Ferrare, gostovao je jedan talijanski sastav koji svira balkansku muziku, čisto da ugođaj bude potpun. Sjedili smo tako za stolom tik do sastava, naši domaćini su željno isčekivali da upadnemo u onaj balkanski trans kad bend zasvira, da plačemo, pjevamo i smijemo se dok nam muzika dušu dira. I onda je bend počeo svirati, i iako su bili iznimno dobri, moram priznati da nisam nikad ranije čuo niti jednu stvar s njihovog repertoara. Koliko sam mogao razaznati izvodili su ponešto bugarske, rumunjske i moldavske glazbe, uz nekakav istočno-europski fusion. Na kraju su odsvirali „Opa-cupa“ od Šabana Bajramovića, što sam ja grlato popratio svojim skromnim poznavanjem romskog (mandale, pašale, ooo, opa-cupa). Domaćini su bili zadovoljni. Kasnije su me ispitivali kako sam se osjećao da u srcu Italije svira glazba mog rodnog kraja, a ja sam im pokušavao objasniti da je to meni domaće otprilike kao i njima švicarsko jodlanje. Bezuspješno.

Tamni vilajet

Europska fasciniranost Balkanom se lako može objasniti. Njihov dom, zapadna Europa, iako stožer zapadne civilizacije (da ne kažem civilizacije uopće) je bez premca kulturološki biser za njih (pa time i za sve), ali beskrajno dosadan i kastriran kroz razne tolerancije, anti-pušačke zakone, uljudbu i EU norme. Istočna Europa na drugu stranu, iako se sa svojim kulturološkim dostignućima naslanja na zapadni dio kontinenta, krajnje je osiromašen raznim socijalizmima, ratovima, drang nach Ostenom i kao i zapadna sestra… krajnje dosadan. Od Čeha i Slovaka, istočne varijante Austrije, preko introvertiranih i nepovjerljivih katolika-Poljaka do baltičkih naroda koji su samo istočna varijanta Skandinavije pa sve do ruske granice kada počinje opet novi svijet i novi rock’n’roll.

Balkan je pak druga priča. Mjesto je to gdje se Europa direktno sudara u „sukobu civilizacija“, gdje su Europljani, raznih etnosa i konfesija – ali ono što je najvažnije – s iskonskim strastima i divljaštivma koje su imali svi Europljani nekad davno kada su prošli kroz Vrata naroda. I dok su se naši zapadni rođaci kultivirali i ‘latinizirali’ mi smo ostali doljedni svojim životinjskim nagonima. Mi smo za Europu refleksija njih samih – negativ civilizacijskog dosega, Europa koja je nekad takva bila. Iskrena i životinjska.

Kod stereotipa zanimljivo je to u kolikoj su oni mjeri zapravo istiniti. Zaista, ovdje bukne svakih pedeseta leta, ovdje žive ljudi sudbinom prokleti koji nakon što se gotovo istrijebe sutra zajedno sjede oko stola masnih glava, urlajući nerazumljive pjesme dok se sa strane okreće na vatri životinja probijena na kolac.

 

Kaaa-laaa-šnjiii-koooov!

Najveći promotor Balkana kao mjesta gdje su strasti iskrene i gdje su divljaštva neminovna, jer, pobogu, to nam je u krvi, bez premca je redatelj Emir Kusturica. Bez dubljeg opisivanja lika i djela gradonačelnika Drvengrada (o čemu se danas dovoljno piše) trebalo bi ukratko ukazati na dva njegova filma koji su svojevrsna apologija balkanskog varvarstva.

1995. Kusturica je snimio „Underground“, ili kako se u tadašnjoj SR Jugoslaviji zvao „Bila jednom jedna zemlja“ po scenariju Dušana Kovačevića (Balkanski špijun, Radovan III., Profesionalac…). Ukratko – radi se o dvojici prijatelja (Miki Majnolović i Lazar Ristovski) komunističkih ilegalaca koji se bore u NOB-u na sebi svojstven način. Kako to biva, događa se ljubavni trokut i da maksimalno skratim (inače, ja sam gledao verziju od 6 jednosatnih epizoda) – jedan zatvara drugog u podrum do kraja rata pod izlikom da ga sačuva od Nijemaca, dok se zapravo radi o tome da ga sklanja od djevojke. Rat završava, ali ne i za stanovnike podruma. Oni provode desetljeća u podrumu proizvodeći oružje za NOB, dok je vani zapravo mir, a proizvedeno oružje se izvozi bratskim nesvrstanim zemljama. Cijela priča završava tako da oni izlaze u osvit rata (ovog zadnjeg) iz podruma i otkrivaju da je zapravo cijela Europa povezana podzemnim tunelima, tj. da i Europa tajnu krije ispod svoje nadzemne fasade. Cijela priča završava u bellum omnium contra omnes, gdje se više ne zna tko pije a tko plaća i da zapravo nema agresora i žrtve i da su svi podjednako agresori i žrtve (poznato?). U zadnjoj sceni svi su mrtvi i u nekom zagrobnom životu slave novi život kroz novu svadbu (soundtrack by trubači, of course!), obala na kojoj slave se otkida i oni kao mali otok/ada odoše izolirani od svih dalje u ocean, rijeku, jezeru, štali već. Ako sam ja dobro rastumačio tu scenu, poanta je u tome da će Balkan uvijek biti otok ludila neshvatljiv za ostale pa tko shvatio – shvatio.

Iako je meni Underground dobar film, i što god mislio o Kusturici, smatram da je dobar redatelj, ipak ne mogu a da ne primjetim da je Kusturicina namjera da ovim filmom ozakoni ludilo u očima svojih fanova na zapadu. Mi smo na Balkanu jednostavno takvi – volimo pucat i uništavati bez razloga ali se i volimo.

Osim vrlo sumnjive poruke koju nosi ovaj film, još jedna kontroverza se veže za Undreground. Naime, logističku potporu dala je Vojska Jugoslavije (čitaj: JNA) koja je u to vrijeme ostavljala krvavi trag po Bosni i Hrvatskom u nečemu što ipak nije bio plemenski rat balkanskih varvara. Međutim, druga poruka je već poslana.

Ako je Undergroud apologija ratnog Balkana, onda je „Zavet“ (2007.) apologija mirnodopskog Balkana. Da ne smaram radnjom kao u slučaju Undergrounda samo ću ukazati na nekoliko stvari. U Zavetu se stječe dojam da  Srbi žive u svijetu sprava à-la Grunf (strip Alan Ford), da vole pucat (gotovo su svi stalno naoružani i svi pucaju s razlogom ili bez razloga) i da svi voze istočnonjemačke aute (Kusturica ima očigledno fetiš prema Trabantima i Wartburghzima). Uglavnom, nakon svih ljubavno-mafijaških peripetija, Kusta završava sakramentalno film slično kao i Underground – vjenčanjem (doduše u Undergroundu završava svadbom, a ovdje vjenčanjem) i svi su opet na kraju sretni u svom ludilu.

Osim što Kusturica svojim filmovima Balkan predstavlja kao zemlju nepopravljivih varvara, drugi problem je što je on Balkan ograničio na južno-srpski Balkan, trubače, Guču, Užice, Vranje, Mokru Goru i planinska dinaridska sela, negirajući ogromnu raznolikost od mediterana, preko bosanskog sevdaha pa do bugarskog ora. I ne samo da šalje parcijalnu sliku Balkana u svijet, on i taj mali ograničeni Balkan vješto izmjenjuje, trivijalizira, stereotipizira i pravi po svojoj mjeri. Treba samo imati u vidu da je on za potrebe filma (Život je čudo) izgradio grad/selo na Mokroj Gori (Drvengrad) – jer takvo selo nije mogao naći nigdje. Zapravo, mogao je, međutim takvo naselje nalazi se na onom dijelu BiH na kojem je Kusturica persona non grata. Ali takav Balkan se vjerovatno i ne uklapa u Kustinu viziju. Ubr., Lukomir je mjesto radnje izvrsnog filma Nenada Đurića „Nebo iznad krajolika“ (2006.).

Lukomir - Drvengrad

Balkan širi od kalašnjikova, trubača i plemenskih sukoba

Zbog usko i krivo predstavljenog Balkana može se shvatiti zašto se „zapadni Balkan“ grčevito pokušava odbiti od te slike (jer oni nisu to, ili nisu samo to!). Naravno zbog ideološko-religijskih razmirica često se panično pokušava utrpati nasilno u mitteleuropski krug što se na istoku s podsmijehom gleda kao kompleks bečkih konjušara. Međutim, Balkan je i mitteleuropa i mediteran, i osmanska ostavština, i ilirski tragovi, i Bregovićevi trubači… na kraju krajeva i europska uljudba, i europska kultura – a i europsko licemjerje.

Balkan nije samo negativ Europe – Balkan je i Europa.

I dok god budemo pokušali definirati, ograničiti, mijenati, braniti, distancirati se, za Europu će Balkan još dugo vremena biti crna ovca obitelji, ludi rođak-alkoholičar koji se sklanja u drugu sobu kada naiđu gosti.

 

5 comments on “Ratnici, pesnici i različiti bogovi

  1. nedorecen says:

    Bez da sad ulazim dublje u opis Balkana i tko ga je i kako prenio kroz svijet, ima jedan dobar opis Balkana: Mesto gde su Rimljani tukli Avare, da bi potom Avari i Sloveni tukli njih, a onda Sloveni tukli Kelte i Avare, te potom bili tučeni od strane Turaka i Ugara, koji su se tukli i međusobno, da bi na kraju Turci bili potučeni, a Slovenima ostalo da se tuku s Ugarima, potpomognutim Austrijancima, koje su potpomogli Nemci, kojima nije bilo dovoljno da se jednom tuku, nego su došli po još, da bi, na kraju, kad nije bilo više nikog s kime bi se tukli, Sloveni počeli da se tuku međusobno.

  2. Sto rece Zlatko Canjuga, Grcka je Balkan, dakle zapadna civilizacija je nastala na Balkanu. (Bas me zanima sto bi Talijani rekli na to).

    A i ti si nezahvalan. Mjesto da na pozornicu odes, strgas sve sa sebe i krenes “Case lomim, ruke mi krvave,oci mi suze, molim te, vrati seeeee” i opravdas svaki moguci stereotip, ti se ponasa fino i srednjoeuropski. A Talijani sve fina gospoda, uzmi im premijera, samo Arapkinje voli.

  3. tudorica prva says:

    Gledala Underground u kinu u Londonu `95.s prijateljem Englezom, Davidom. Film na mene nije ostavio osobit dojam ,a činilo mi se niti na njega. Zadnja scena mi je jedino bila zanimljiva, premda poruke naprosto nema.Poručiti da je ludost ili prisila dobra i nije neka poruka, ali možda meni to nije “furka”. Valjda mi je u to doba bilo dosta londonskog kaosa pa mi nije trebao još i balkanski. S druge strane, školska kolegica koju sam poslije kino predstave srela u istom kinu ( slučajno ? ne, ne vjerujem u slučaj )bila je oduševljena filmom, ali totalno. Zavet sam gledala snimljenog na cd-u, poklonu drugog prijatelja ( ne kužim zašto mi je snimio upravo taj film, valjda zato što sam mu rekla da istočni smisao za humor ) ali se više radnje niti ne sjećam. Znam samo da je onoj djevojčici, glumici iz filma (ako uopće govorim o istom filmu)vječna dvojba bila crna ili plava perika.Zasad od Balkana volim samo Sarajevo, naravno u mirnodopskim uvjetima ( kad sam tamo u prolazu, kad razgovaram s trogodišnjim dječakom koji me ne pušta iz radnje dok nešto ne kupim, tek kad sam mu poklonila veliku lizalicu, sa širokim osmijehom otvorilo mi dijete oba vratna krila; naučilo lekciju za odrasle -“plati pa možeš da prođeš”.

Sharing Buttons by Linksku