Zeitgeist je odrastao?

Zeitgeist: Moving Forward (2011.)

Prvi Zeitgeist (2007.) odmah po izlasku je podigao veliku prašinu. Na velikom broju foruma se pisalo o Zeitgeistu kao ‘lučonoši’ istine, manifestu protiv svih nepravdi i filmu koji će zauvijek promjeniti živote ljude. Uglavnom je ovakav odjek imao među srednje-obrazovanim nekritički raspoloženim slojem pučanstva.

S druge strane, znanstvena zajednica je ovaj film primila, najblaže rečeno, s velikom skepsom. Autoru se zamjeralo na velikom broju činjeničnih netočnosti i kvaliteti argumenata. Mnogi kritičari su ovom filmu dali etiketu ‘propagandističkog smeća’.

Treća skupina je još zanimljivija – uglavnom se radilo o pobožnim vjernicima koji su parcijalno prihvatili film. Dijelovi o 9/11 uroti i monetarnom sustavu su aposlutno istiniti, ali prvi dio o religiji (tj.  o ‘mitu Krista’) je odbačen kao ‘ateistička urota’ i drugima se film preporučavao bez gledanja tog prvog dijela (‘The greatest story ever told’) jer bi mogao biti ‘za vjeru poguban’ – i stoga bi trebao biti stavljen na indeks.

Mene osobno teorije urota ne zanimaju, međutim Zeitgeist je bio predugo u žiži da ga se jednostavno ignorira. Tako da sam ga morao pogledati.

Nakon što sam pogledao film, sve moje sumnje su se pokazale točnim. Film čak ne bi bio dobar ni da je u formi lažnog dokumentarca (mockumentary) jer u tom žanru ima daleko boljih ostvarenja (prije svega treba spomenuti Opération lune i C.S.A.: The Confederate States of America). Najveći problem filma je što ima u određenim trenutcima jak scijentistički naboj, ali konstantno koketira s pseudoznanošću (što pokazuje i sama literatura/izvori korišteni za film).

Prvi dio filma, o najvećoj ljudskoj zabludi i uroti – religiji – je najblaže rečeno pretenciozan. Autor povlači paralele o velikim ličnostima religije (mesijama?) s najvećim naglaskom na Isusa Krista gdje ide do toga da čak pobija postojanje historijskog Isusa iz Nazareta, što se čak prije nisu usudili ni najborbeniji marksistički ateistički mislioci. Takva ‘militanta’ vrsta ateizma (koju danas najviše predstavljaju Richard Dawkins, Sam Harris, Daniel Denneti i Christopher Hitchens) religiju napada u korjenima, po principu – ne valjate vi, ne valja ni vaš bog (kojeg, ubr., nema).

U slučaju Zeitgeista to i ne bi bio problem da autor nije beskrupulozno manipulirao povijesnim činjenicama (što može potvrditi svaki povjesničar religija, sociolog religija, ili povjesničar općenito). Tako nekritički pravi paralelu između Isusa i Mitre koji su se rodili na zimski solsticiji (dok je povijesna činjenica da se Isus nije rodio 25. prosinca, nego je taj dan prihvaćen kao Božić  u 4. stoljeću kao zamjena pognaskog Sol Invictus-a, koji je upravo bio dan kada se slavio bog Mitra, u Dies Natalis Solis Invicti). Uz to, pobijajući religiju on se poziva na pseudoreligiju (!) i to ni više ni manje nego na astrologiju. Za njega dakle pojavu velikih religijskih ličnosti (poput Mojsija ili Isusa – time i pojavu velikih religija, poput hramskog židovstva ili kršćanstva) uvjetuje promjena  kozmičkih horoskopskih znakova (što, moram priznati, ne razumijem baš najbolje jer astrologija i horoskop nisu predmet mog interesa).

Ukratko – svi argumenti u prvom dijelu su ili paušalno predstavljeni, ili iskrivljeni u svrhu dokazivanja anti-religijske teze.

U drugom dijelu autor se bavi kontorverzom koja je označila početak nove epohe – terorističkim napadom na WTC 11. rujna 2001. Autorova teza je već od ranije poznata u krugovima ‘teorija urote’. Po njemu, teroristički napad u New Yorku je dijelom ili u potpunosti režiran od nekih dijelova u samom vrhu vlade SAD-a. Ovdje opet udara u ‘osinje gnjezdo’, međutim pravi iste greške kao i u prvom dijelu – šlampav je, poziva se na krajnje upitne izvore i iako ima intenciju da znanstveno obradi ovu problematiku, uvelike se oslanja na izvore teorija urota. Najveći problem  kod takvog diskursa je to što se sam ne može pružiti konkretne dokaze – naime, konkretni dokazi su skriveni od strane ‘urotničkih sila’ što čini da sve ove teorije upadaju u jednu tautologiju koje su u ozračju straha i paranoje uopće. Svaki izlazak iz ovog začaranog kruga zahtijevao bi posezanje upravo u prostor ‘urotnika’ što naravno automatski ruši ili izdaje teoriju.

Treći i posljednji dio prvog Zeitgeista govori o sadašnjem (tj., tadašnjem) ekonomskom sustavu. Na prvi pogled može se reći da kratki prikaz na jednostavan način nepoznavateljima i ‘dummiesima’ (poput mene) objašnjava modus operandi gospodarskog sustava – poput npr., teorija o ponudi i potražnji, protoku novca, slobodnom tržištu, tržištu kapitala, itd. Po meni je autor u tom segmentu imao najveći uspjeh, međutim nakon prva dva dijela koji su nekritički i paušalno obrađeni, jednostavno kredibilitet autora je toliko narušen da se ni ovaj segment ne može promatrati bez određene doze skepse. Nadalje, autor ponovno poseže u neograničenu riznicu ‘teorije urote’ kada govori o formiranju ‘nad-vlada’, ‘super-valuta’ (poput Eura, Europske Unije, NAFTA-e, amera [hipotetička valuta sjevernoameričke monetarne unije], itd.).

Sve u svemu, najbolji opis prvog Zeitgeista odgovara kritici Tima Callahana koji kaže da je Zeitgeist „Da Vincijev kod na stereoidima“.

Drugi dio Zeitgeist: Addendum pojavio se godinu dana nakon prvog dijela koji je podigao veliku prašinu. Addendum je našao pobornike među ljubiteljima prvog Zeitgeista, a kritički krugovi koji su ‘srušili’ sam Zeitgeist-koncept u prvom dijelu gotovo da su pojavljivanje Addenduma ignorirali. Što naravno ne bi trebao biti slučaj, iz ovoga proizlazi da jednom poljuljani kredibiltet je teško ili nikako popravljiv. Nažalost, ni ja nisam pogledao Addendum, iako sam dobio savjet (kao i za prvi dio) od mnogih da ga pogledam. Čak su i kritički raspoloženiji rekli da je autor (Peter Joseph) napravio pomak nabolje u odnosu na prvi dio.

Prije dva tjedna, 15. siječnja, predstavljen je treći dio Zeitgeista pod znakovitim imenom Moving Forward (Korak dalje). Odmah na početku se vidi da Moving Forward zaista pravi korak naprijed. Produkcija je puno bolja nego u prvom dijelu, a autor je za uvod iskoristio priču Jacquea Frescoa (utemeljitelja Venus Projekta) o njegovom napuštanju javnog školstva i njegovo viđenje modernog svijeta, ekonomije i politike, nasuprot, uvoda koji je iskoristio u prvom Zeitgeistu – vulgarnog anti-relgijskog stand-upa.

I ovaj Zeitgeist je, kao i prošla dva, podijeljen na dijelove. Moving Forward je podijeljen na četiri dijela: Ljudska priroda, Društvena patologija, Projekt Zemlja i Ustanak.

Prvi dio – ljudska priroda, obrađuje pitanja genetike i ljudskog okruženja, tj. što individuu čini – genetika ili okruženje? U ovo segmentu govore znanstvenici s područja, antropologije, genetike, medicine itd. Glavna misao vodilja i teorija koja se predstavlja je slijedeća: najveći utjecaj na ljudsko ponašanje (time i ovisnosti i nasilje) ima upravo okružje. Koncept ‘krivi su geni’ autori uspoređuju s eugeničkim konceptom – naslijeđe, tj. geni su krivi za ljudska ponašanja, i time su nepopravljivi i trebaju se skloniti (u zatvore ili medicinske institucije) ili čak ukloniti (pogubiti). Oni tvrde da su njihova istraživanja pokazala da nasilje u najvećem broju slučaja proizlazi iz okružja – najčešće nasilnog djetinjstva. Dakle, ako bi imali uređeno (i odgovorno, ja bih dodao) društvo, tada se radikalno smanjuju ‘devijantna’ ponašanja. Sociolozi tako uspoređuju različita društva i njihova utemeljenj; teološka, filozofska, psihološka, kulturalna – i njihov utjecaj na ljudsko ponašanje. Iznose teoriju da ako ljudi shvaćaju zagrobni život kao kaznu ili nagradu za svoj etički (ili ne-etički) življeni život na zemlji tada se formiraju mirotvorna društva. Za primjer je iskorišten primjer nekih anabaptističkih zajednica, poput menonita, huterita ili amiša koji su pacifistički ustrojeni, pa su i tako kroz povijest odbijali pozive za novačenje radije odlazeći u zatvor nego noseći oružje. Nadalje, predstavljen je i zanimljiv podatak da kod huterita nikada nije zabilježen niti jedan slučaj ubojstva. Ovo pokazuje da Zeitgeist ovaj put oprezno, gotovo pomirljivo, govori o religiji – anabaptističke zajednice su kršćanske zajednice.

Već kada se govori o ‘genetskoj teoriji’, ne mogu a da ne spomenem  sličnu tendenciju koja se zatiče kod sljedbenika laičkih duhovnih (pentakostalnih) pokreta, i u Katoličkoj Crkvi, i u reformiranim crkvenim zajednicama. Naime, postoji tendencija da se čovjekovo loše stanje (fizičko, psihičko, duhovno) pripiše ‘naslijeđu’, tj. genetici. Slikovito rečeno – ako imate problema s bubrezima, to je ‘Božja kazna’ koja se na vas sručila a koju nosi cijeli vaš rod zato što je, npr. vaš pra-stric ubio nedužnog čovjeka ili zato što je varao ženu ili zato što je bio bezbožnik. Iako je ovako mišljenje teološki neodrživo, ono je danas popularno među mnogim novim duhovnim pokretima unutar kršćanskog kruga. Iz toga je vidljivo da teorija ‘kriva je genetika’ nalazi svoj plodan prostor i unutar sekularnog i unutar vjerničkog mišljenja.

Drugi dio (društvena patologija) govori suvremenoj gospodarskoj paradigmi polazeći od Johna Lockea i Adama Smitha. Ovaj segement, poput trećeg segmenta prvog Zeitgeista ima edukativni karakter za sve koji ne poznaju dovoljno ekonomiju (poput mene). Posebno je zanimljv dio kada se govori o ‘nevidljivoj ruci’ koju Smith spominje u svojoj knjizi ‘Bogatstvo nacija’. Naime, po tome gospodarstvo dobiva religioznu dimenziju, Boga koji upravlja ekonomskim procesima. Ova teorija je dobila plodno tlo i u tzv., teologiji uspjeha (najviše u SAD-u) po kojoj God bless success (Bog blagoslivlja uspjeh), tj. favorizira uspješnje i omogućuje im materijalno dobro/a.

Ono što bi se moglo reći, pogotovo kada se ima u vidu natpis sa novčanica dolara In God We Trust (U Boga vjerujemo) da je zapravo dolarski bog – idolatrijski bog, zlatno tele kapitalizma. Marx je davno uočio put po kojem kapitalizam postaje poput mitologije, pripisujući stvarnost, moć i djelovanje stvarima koje u sebi nemaju života. To se u židovskim i kršćanskim Pismima zove idolatrija. Što dalje hoće reći da nema realnosti – novac je jedina relanost, a on je imaginarna kategorija (Slavoj Žižek).

Nadalje, u ovom segmentu objašnjava kako se mjeri kvaliteta života u kapitalističkom društvu, objašnjeno u plastičnom primjeru – u SAD-u se 2009. potrošilo na zdravstvo 17.5% BDP-a, odnosno više od 2,5 trilijuna dolara. Da se potrošilo više novca, kvaliteta života bi bila još bolja – što hoće reći – da je bilo više bolesnih i umirućih (!) kvaliteta života bi bila veća. Također povećanje standarda se može povećati samo rastom potrošnje, što neminovno vodi do zaduživanja, a poznato je da nemamo neograničene reusrse, i da smo ograničeni samo na naš planet. Ovo samo ukazuje na paradoksalnost današnje gospodarske paradigme.

Ovo me podsjeća na jedan zanimljiv podatak. Naime, 2006. predstavljen je Happy Planet Index, koji predstavlja globalnu ljesticu ‘sreće’ u pojedinim država, nasuprot klasičnom GDP indeksu. Ukratko rečeno: ljestvica je pravljena po principu u kako je u kojoj državi omogućeno da pojedinac živi ispunjen i dug život, tj. koje su nacije ‘najsretnije’. Po tome, na prvom mjestu je Kostarika (76.1 indeks), Dominikanska republika je druga (71.8), a što se spuštamo dolje kao da proporiconalno s GDP indeksom opada HPI indeks.  SAD je tako na 114. mjestu (30.7), Hrvatska je na 60. mjestu (kao i Finska ima indeks 47.2). Odmah iznad nas je Srbija (47.6). Bosna i Hercegovina je na 103. mjestu (40.96).

Logično, dno nije rezervirano za „najprosperitetnije“ zemlje, poslije 123. mjesta na kojem su Ujedinjeni Arapski Emirati (28.2) do dna ljestvice (143. mjesto – Zimbabve, 16.6) naslagane su redom afričke države.

Kroz cijeli ovaj segement pokazuje se neodrživost sadašnjeg ekonomskog sustava, što je i vidljivo danas, kao i to da kapitalizam živi svoje posljednje dane na ‘aparatima’, ili još bolje da mi živimo na lešini kapitalizma.

U trećem dijelu, Projekt Zemlja, iznosi se zapravo manifest Zeitgeist pokreta, a to je uspostava ‘ekonomije bazirane na resursima’. Utemeljitelj ove teorije je Jacque Fresco čija je kratka biografija predstavljena na početku filma. Ova metoda ima scijentističko polazište, preciznije, oni smatraju da se znanstveni principi trebaju biti implementirani u ekonomiju. Ekonomija bazirana na resursima tako treba kontrolirati, pratiti, nadzirati i iskorištavati resurse sukladno s potrebama, zalihama poštujući ekologiju i maksimalizirajući korisnost, ali ne u kapitalističkom smislu (kao akumulaciju kapitala) nego u smislu pravedne i jednake raspodjele na globalnom planu. Ovakav globalni sustav tako ne treba politiku (koja je ogrezla u korupciji), niti religiju (koja je, indirektno rečeno, nepotrebna). Time bi se napustilo i privatno vlasništvo (poznato?), a i s vremenom bi radništvo bilo nepotrebno jer bi automatizirani procesi preuzeli sve vidove potrošnje (a valjda tako i kontrole). Oni imaju viziju grada kao naselja u krugu, gdje bi optimalno bili raspoređeni svi elementi (stambene jedinice, bolnice, parkovi, igrališta, tvornice – tj., proizvođačke jedinice, itd.).

Cirkularni grad

Iako naizgled ova utopistička slika izgleda zgodno i pravedno (kao i Marxov komunizam?) ne mogu ne primjetiti očigledne zastrašujuće posljedice. Prvo prije svega je uniformnost. Ovakav sustav proizveo bi, iako temeljen na plemenitoj ideji jednakosti, uniformirane ljude što bi ih, barem kako se meni čini, pretvorilo u strojeve koji ne bi bili svrsishodni, tj. ne bi ništa proizvodili. Kada smo već kod toga, čovjek bi se odvojio od rada, čime ova teorija postaje anti-humana, da ne kažem nehumana. Iznesena je i teorija o odbacivanju automobila i prelaska u potpunosti na javni prijevoz (poput Meglev vlakova), u cilju zaštite života – strahovito puno ljudi danas gine u automobilskim nesrećama, pa je onda lijek zapravo vrlo jednostavan – izbacite ljude iz automobila. Dok se automobili ne bi u potpunosti izbacili iz prometa, njima bi upravljali sateliti (što u najmanju ruku izgleda neprivlačno za ljubitelje automobila, poput mene recimo).

Zatvori bi bili nepotrebni zato što ljudi ne bi imali mogućnosti što ukrasti (jer bi se napustio u potpunosti novačni sustav), niti bi mogli zloupotrebljavati droge (jer ne bi imali pristup istima). Ukratko rečeno – čovjek bez slobode bio bi slobodan čovjek (?!).

Dakle vizija prevladavanja liberalizma je jednostavna – ukinuti slobodu. Iako se to još ne može direktno čuti u ovom dijelu, u četvrtom dijelu (Ustanak) Fresco otvoreno i jasno kaže da slobodom izbora manipulira naša okolina, pa onda stoga je najbolje – slobodu ukinuti (?!). Četvrti dio počinje kao apologija teorije: mi nismo marksisti, mi nemamo politički background, mi nismo zastupnici teorija urote. Tu se Zeitgeist, izgleda, napokon odvaja od tog naslijeđa teorija urote kada se kaže da sadašnji nepravedni sustav nije produkt ‘teorija urote’, on je jednostavan takav u svom temelju. Nadalje, dobro primjećuju dualizam koji vlada u mišljenju – podjelu na demokrate i republikance, kršćane i ateiste; ili kod nas lokalno: ustaše i partizani. Opet nije zgore za dodati da je takvo razmišljanje našlo i plodno tlo u vjerničkom mišljenju: svijet se shvaća kao konstantna borba između dobra i zla, kao da uz dobrog Boga postoji još jedan zli – Sotona, odnosno zlu (Sotoni, đavlu, šejtanu) pridaju se božanski epiteti u vladajućem smislu. Pa i omnipotentnom, mogu slobodno reći.

No, da se vratim na apologiju. Apologija počinje tako da sintetizira sve do sada iznese dijelove da nam ukaže na nepravednost današnjeg sustava. Ok, to je valjda svakome jasno tko iole živi u ovom svijetu, ali ne objašnjava nam zašto bi njihova vizija svijeta trebala biti ona koju ćemo graditi.

Zar ćemo jednostavno odbaciti i politiku i filozofiju (koju je scijentizam ubio i ranije) i sve ostalo u korist empirijskog mišljenja? Zašto je jedino to relevantno? Zar nema alternative pored uništavanja slobode? Što je s etikom? Može li scijentizam odgovoriti na etičke izazove? Što nam garantira da ih neće biti?

Meni osobno vizija svijeta u cikličkim gradovima, zanovanoj na ‘resursima-baziranoj ekonomiji’ prestrašno podsjeća na sinergiju filma „Demolition Man“ (kada Sly Stalone dođe u budućnost gdje je sve naočigled perfektno kontrolirano), „Metropolisa“ i 1984-e.

Također ne mogu a da ne spomenem rečenicu koja mi se urezala: „Nature is dictatorship“ (Priroda je diktatura). Iako je ona nevino rečena u smislu da se moramo pokoravati prirodnim zakonima, ona ipak šalje dublju poruku. Diktatura nije riječ koja se može upotrijebiti u pozitivnom smislu.

Film završava podosta patetično, vizijom naroda koji je ustao protiv sustava (Kairo ovih dana?) – nemiri u cijelom svijetu, UN proglašava globalno vanredno stanje… i onda svi bacaju novac, koji naravno nema smisla, svi su sretni i veseli i žive u kupolama u okruglim gradovima. The End.

Na kraju trebao bih odgovoriti na pitanje iz naslova.

Zeitgeist je zaista napravio korak naprijed u odnosu na prvi dio koji je jednostavno bio besmislen. Pogotovo prva dva segmenta ovog filma su jako dobro napravljena, eduktivna i imaju jako dobre sugovornike. Što se i vidi po tome koliko je, pogotovo u prvom dijelu, narator malo govorio jer su većinu vremena pričali stručnjaci. Do problema dolazi u druga dva segmenta, kada se predstavlja vizija Zeitgeist pokreta. Koji je, iako uz neke dobre ideje, meni jako zastrašujuć.

Zeitgeist je odrastao, odmaknuo se od djetinjih teorija urote, ali se bojim da je odrastao u opasnog intelektualca – pametnog i analitičnog, ali s opasnom vizijom. Društvo bi trebalo izgrađivati odozdo, a ne odozgo – u protivnom… eto nam opet belaja.

4 comments on “Zeitgeist je odrastao?

  1. Davnih dana sam pogledao prvi dio, kada sam od desetak osoba (do tad sam mislio racionalnih) slusao hvalospjev ovom dreku, koji hrpa rulje prihvaca kao apsolutnu istinu. Produkt americkih sveucilista i nekakvih hibriranih hipika, koji su eto, za razliku od nekakvih napusenih kruzooka s kraja sezdesetih, dobili cijeli internet da sire svoju glupost iako glupim korisnicima interneta.

    A svoj eko-fasizam nek prodaju nekom drugome.

  2. ovonisamja says:

    pero panonski, znaci li to da ste vi pametniji nego sto oni misle, pa necete nasjesti na provokacije?

    zapitajte se, zasto onda komentirate?

    zar nije dovoljno to sto osjecate sigurnost u svoje poglede na zivot da jednostavno mozete kao kakav mudar covjek podsmjehnuti se na ovakve “novosti” i nastaviti dalje svojim poslom, nego tu kojekakve komentare ostavljati diljem interneta?

    ukoliko je imalo istine u svoj psiholoskoj studiji do danas, onda se bojim da se kod vas u ovom slucaju radi o jednostavnoj ljudskoj zelji za izrazavanjem, a koje je manifestacija ljudskog ega, sto je potpuno normalno.

    ukoliko je ova moja pretpostavka iole tocna, onda se bojim da sadrzaj filmova zeitgeist i slicnih ipak mozda i ima odredjenu kolicinu istinitosti u sebi. barem onoliku koliko ima i neistinitosti ili kako biste vjerojatno vi rekli, obmane. 🙂

    ono sto zelim reci je slijedece, gdje bismo stigli da ne postoji ta protuteza opcem nacinu razmisljanja.
    kada covjek savlada neku novu fizicku radnju, recimo pokret ruke, u mozgu se stvaraju odredjene veze. kada savlada jos neku, stvara se jos jedna veza itd. analogno je i sa misljenjem.

    dont hepi, bi vori.

    (u slucaju da se pitate za ovu ironiju u mom komentaru na vase komentiranje, a ipak komentiram, dosadno mi je pa ovdje pisem. inace to ne cinim gotovo nikad.) 🙂

  3. Neverin says:

    ovo o koncentričnim gradovima me podsjeća na neke teorije nabave resursa u prahistoirjskim društvima gdje je sa kompasom povučen prvi krug koji označava sat hodanja od centra te drugi koji označava 2 sata hodanja. Hipotetski u ta dva sata djelokruga su ta društva imali sve potrebne resurse. Tada ljudi nisu bili ratari ni stočari već lovci i sakupljači tako da razmjena izvan naselja valjda i nije predstavljala neku opciju. E sad, tada nije bilo problema sa resursama pošto je svako društvo za sebe predstavljalo desetke ljudi. Problem dolazi širenjem i sakupljanjem resursa kao u hrčaka za nadolazeću zimu što je nekakva ljudska patologija. Novac je odlično zamjenio sjemenke…

    Nažalost nepravednost ovog društva se želi zamjeniti suprotnim ekstremom u kojem se dešava povijesna izmjena u obliku oseke i plime gdje je jedan čas važno društvo nad čovjekom a u drugom pojedinac nad društvom. Smatram da odgovor nije toliko težak, trebalo bi se samo smanjiti količina rada/sati kako bi svatko od nas imao vremena za svoje interese umjesto da trčimo za tim BDP-om. Najbolji je primjer onog francuskog antropologa koji je išao proučavati preostala plemena u južnoj americi gdje je osnovno skupiti taman koliko treba za prehranu bez prekomjernog nakupljanja (surplusa ne?)

    najgori primjer mislim da je onaj kod zagađenja meksičkog zalijeva gdje se biološka šteta umorenih organizama mjeri po 2 miljarde dolara i nikako drugačije. Znači možda ne znamo što želimo ali ovo je sigurno svijet koji ne smije nastaviti ovako jer idemo u slijepu ulicu a režim koji želi nastaviti dalje sa ovom eksploatacijom će na kraju pokazati svoje surovo lice pošto će morati donositi sve radikalnija rješenja kada hrane, vode i resursa bude sve manje što se već dešava na uštrb zemalja treće svijeta.

    doar post…

Sharing Buttons by Linksku