Gdje je nestao novinar?

Danas se uglavnom svi slažu da je kriza novinarstva. Kriza u novinarstvu nastupila, gorke li ironije, ni više ni manje nego na vrhuncu informacijskog doba . Sada, kada smo svakodnevno izloženi bombardiranju nebrojivim količinama informacija čiji su nositelji upravo novinari, postavlja se pitanje zašto je novinarstvo postalo profesija uglavnom polupismene horde ćata plaćenika? Uglavnom se možemo složiti da je kriza moralnih vrijednosti pogodila etose svih zanimanja i struka, a kako smo izloženi tom konstantnom informacijskom bombardiranju, time nam je možda i najvidljiviji narušeni novinarski etos. Na kraju krajeva, ako jedan vođa države ima iskrivljeni (bolje rečeno uništen) moralni kompas, što sprječava novinara da ima ili da razvija svoj ethos. Apsolutno ništa. Kud svi Turci, tud i mali Mujo.

Novinarstvo nekada i sada

Gledati na bilo što s nostalgijom uglavnom završava netočno i subjektivno. Ipak, ne možemo se oteti dojmu da je novinarstvo nekada bila profesija koja se u društvu cijenila. Novinarstvo je nekada imalo ne samo zadaću da informira, nego je na svoj način bilo korektiv društvenih devijacija, uglavnom političke nepravde.

Nabolji primjer za to je afera Dreyfus s kraja 19. stoljeća koja se dogodila u Francuskoj. Francuski satnik Alfred Dreyfus je na montiranom suđenju optužen za izdaju i subverzivnu djelatnost protiv svoje države, a zapravo se radilo o provođenju politike antisemitizma francuske vlade. Naime, satnik Dreyfus je bio jedini Židov u vrhovnom stožeru francuske vojske. Zbog toga je glasoviti francuski književnik Émile Zola napisao otvoreno pismo francuskom predsjedniku koje je objavljeno u francuskom listu L’Aurore pod nazivom J’acusse! (optužujem). Zola je u tom pismu vrhovni stožer optužio da su počinili jedan od najgorih pravnih zločina u povijesti. Nakon objave članka Zola je optužen za klevetu i čekao ga je zatvor u trajanju od godine dana koji je izbjegao tako što je emigrirao u Veliku Britaniju. Ipak, njegovo pismo je imalo veliki odjek u čitavoj Francuskoj, ali i šire. Afera se završila tako što je kazna Dreyfusu poništena nakon što su dva ključna sudionika pobjegla, a potom počinila samoubojstvo. Raspletom afere i Zola se vratio u domovinu.

Ipak novinarstvo se u prošlosti nerijetko stavljalo u službu i totalitarnih režima. Stoga i postoji ona izreka: „Zajedničko čovjeku i muhi je to što se oboje mogu ubiti novinama“. U fašističkim režimima novinarstvo je bilo u propagandističkoj službi režima – veličalo je i hvalilo režim, a po fašističkom receptu prokazivalo i crnilo „druge“ (tko god je aktualan bio na „tapeti“). Komunističkim totalitarističkim režimima novinarstvo je služilo također kao marketinški aparat vladajuće nomenklature, a kroz sklopljeni model agit-propa (agitacija i propaganda) novinari su čak dobili i nimalo laskavu titulu inženjera ljudskih duša.

Moglo bi se reći da je za novinarstvo, kao na kraju krajeva i za svaku drugu intelektualnu djelatnost, idealan ambijent demokracija. U slobodi novinarska djelatnost može radi u službi same slobode i biti korektiv svih mogućih skretanja s tog pravca. Već sam spomenuo kako se u sovjetskom agit-prop modelu novinari i općenito propagandisti (tanka je razlika između jednih i drugih u takvim režimima) dobili titule inženjera ljudskih duša. Moglo bi se reći da je novinarstvo do 70-ih godina, barem u „slobodnim“ državama nije imalo za cilj, barem ne prvotni, oblikovati mišljenje pučanstva, da ne kažem dizajnirati im duše. Osnovno pravilo izvještavanja se sastoji u tzv. 5W – Who, What, When, Where i Why – Tko, Što, Kada, Gdje i Zašto. Pet slova W dodaje se često i slovo h – how – kako.

70-ih godina televizija kao medij se proširuje i preuzima primat na području medija. Naravno, ovdje se prije svega radi o SAD-u. Sada primatelj informacije pred sobom ima i sliku i zvuk događaja, a novinar se stavlja u službu komentatora, čime se otvara mogućnost da se manipulira u cilju kreiranja javnog mijenja – ukratko rečeno – ne morate misliti, mi ćemo misliti za vas.

U SAD-u ovakav trend se pogotovo razvija kada struje ideološki pozadine konzervativno-kršćanske (prije svega tzv. ‘WASP’, i to onaj fundamentalistički dio) u tijesnoj suradnji s Republikanskom strankom imaju velikog udjela u medijskim kućama (najbolje primjer je medijski konglomerat FOX). Glavni cilj je promocija tzv. američkih vrijednosti, u američkom pervertiranom shvaćanju kršćanstva, blasfemično izrečen u formi: „God bless success“ (Bože blagoslovi uspjeh).

Posljedice eksplozije u Bugojnu (foto: depo.ba)

O kreiranju javnog mišljenja u novinarstvu kod nas odlično prikazuje primjer iz prošle godine. Naime prošlo ljeto, u mjesecu lipnju u srednjobosanskom gradiću Bugojnu dogodio se teroristički napad. Aktivirana je eksplozivna naprava u policijskoj stanici, a u eksploziji je poginuo jedan policajac, a ranjenoj je još šest osoba. Te nedjelje ta vijest je bila „udarna“ kako se kaže u novinarskom žargonu, međutim u najgledanijoj informativnoj emisiji u Hrvatskoj – središnjem dnevniku HRT-a… niti jedne sekunde posvećene vijesti dana u regiji. Tog dana urednik emisije je bio Goran Milić, ugledni i iskusni novinar kroji kroz svoju karijeru prošao mnoge medijske kuće i promijenio nekoliko puta političke dresove – od dopisnika Tanjuga, preko novinara Yutela do HTV-a, a za koji tjedan opet se vraća u Sarajevo ovaj put kao glavni urednik informativnog programa balkanske Al-Jazeere (osobno, jako me zanima kako će to izgledati pošto inače imam simpatije prema Al-Jazeeri). Goran Milić kasnije upitan zašto nije donio vijest o terorizmu u Bugojnu odgovorio je da nije jer nije znao – kako intonirati vijest. Tvrdi gospodin Milić da su do njega došle kontradiktorni podaci – s jedne strane da je terorist Haris Čaušević Oks (izvršitelj atentata) član radikalne islamističke skupine (bliske Al Qaidi), a  s druge strane došla je vijest da je Oks najobičniji kriminalac koji se na ovaj način osvetio policiji za neki raniji sukob. Tako da nije znao dali da kaže hrvatskim građanima da Bin Laden čuči na hrvatskom pragu, ili da se bosanski kriminal razračunava s policijom, pa jednostavno odlučio da nam donese vijest o potencijalnim hrvatskim korijenima Diega Maradone umjesto bugojanske bombe. Goran Milić očigledno ne zna da se intoniraju zborovi i to najčešće glasovirom, a nama je mogao reći 5 jednostavnih stvari – tko, što, kada, gdje i zašto. Ako i nije znao zašto mogao je tražiti izjavu glasnogovornika MUP-a županije Središnja Bosna, mislim da mu nitko ne bi zamjerio.

Zločin u 19.30 – dno dna novinarstva u regiji

Naslovnica najtiražnijeg broja Politike - "oslobođen" Vukovar

Ratovi na području bivše Jugoslavije u mnogim ljudima probudili su ono najgore, tako da ni novinari nisu bili imuni na šurovanje s nečastivim. U odvratnoj prljavoj propagandi, logično, prednjačili su srbijanski mediji na čelu s Politikom (e-novine imaju odličnu seriju feljtona o izvještavanju Politike u to doba). To naravno ne treba čuditi ako se uzme u obzir uloga Srbije u ratovima u Hrvatskoj i Bosni, te kasnije na Kosovu.

Tako su srbijanski novinari izvještavali o drogiranim ustašama koji bacaju ručne bombe dvesta metara u zrak, o preklanoj srpskoj nejači u jednom vukovarskom podrumu, o tome kako se lavovi u sarajevskom zoološkom vrtu hrane srpskom decom, ili o tome kako Mirza Delibašić i Davorin Popović sa srpskim glavama igraju košarku (!) i o tome da imaju privatne logore sa maloletnim srpkinjama. Najživlji primjer takvog dijaboličnog ponašanja u propagandističkom stroju svakako je Risto Đogo, novinar SRNE (srpska novinska agencija) i voditelj dnevnika na SRT-u, paljanskoj televiziji. Risto Đogo je, osim neumjesnih ciničnih komentara nerijetko  propagirao mržnju prema nesrbima, a poglavito prema Bošnjacima.

Ipak ne bi trebalo da zadovoljno trljamo ruke i vičemo j’acusse! prema drugoj strani, pošto nažalost niti dobar dio naših novinara nije bio cvijeće. Ako ništa trebalo bi samo spomenuti Dijanu Čuljak-Šelebaj, danas jedna od urednica informativnog programa HRT-a koja je izrazito nekorektno izvještavala s ratišta u BiH za vrijeme bošnjačko-hrvatskog sukoba, a pogotovo se „proslavila“ izvještajem o zarobljenim vojnicima Armije BiH u Mostaru. Također treba spomenuti i danas nagrađivanog velikog „borca“ za slobodu i pravdu, Denisa Latina koji je javno na HTV-u prozivao imenom i prezimenom „četnike-teroriste“ za koje se kasnije ispostavilo da su bili obični civili, ili barem većina njih. I on s Goranom Milićem ode na Al-Jazeeru.

Niti jedan novinar s područja bivše Jugoslavije nije odgovarao za huškačko izvještavanje, propagiranje mržnje, poticanje na zločine…

Više o ovom fenomenu možete saznati u knjizi Kemala Kurspahića „Zločin u 19.30“, koja je prvo objavljena u SAD-u pod nazivom „Prime Time Crime“. Također Boro Kontić je nedavno objavio dokumentarac na tu temu pod nazivom „Godine koje su pojeli lavovi.“

Pravopis, faktografija, lijenost i kritičko mišljenje?

Osim što je porazna činjenica da ima ljudi koji su prošli srednju školu i fakultete a da su polupismeni, još poraznija je činjenica da takvi ljudi pišu za novine. Greške i omaške se svakom događaju, kao i meni u ovom tekstu jamačno nekoliko desetina puta, ali je jednostavno neshvatljivo kolika je količina prvenstveno gramatičkih i pravopisnih grešaka u novinarskim člancima. Tiskana izdanja i ne toliko, jer ipak prije tiskanja, pretpostavljam, tekstovi prolaze lektorsku kontrolu. Međutim tekstovi na portalima su uvreda za iole pismenog čovjeka. Naravno, meni je jasno da je Internet kao medij brz i ne trpi odugovlačenja, ali također ne bi trebao trpiti šlampavost i nonšalantnost. Kvaliteta kao takva ne bi smjela biti ugrožena.

Također je i porazna činjenica o kakve faktografske greške prave novinari. Od toga da Istanbul ponovno proglase glavnim gradom Turske, do toga da konstatiraju da su 1989. sovjetsku armiju iz Afganistana potjerali talibani.

Monitor.hr

Ne znati nije sramota, ali smatram da je poprilična sramota izmišljati. Tim više kada danas kroz nekoliko klikova na Googleu možete saznati ono što ne znate – da je glavni grad Turske Ankara, a ne Istanbul, da se izričito piše sa „č“, a ne sa „ć“ ili da su talibani aktualni od 1994., a da se sovjetska vojska borila s mudžahedinima.  Možda se čini irelevantnim, ali zamislite da pročitate u Le Mondu da je glavni grad Hrvatske Dubrovnik, a da su u Oluji Trenkovi panduri pobijedili kraljevsku vojsku kraljevine Srbije.

S toga jedino mi pada na pamet da je lijenost razlog tolikih grešaka. Ili to ili taština i egoizam da se sve zna bez daljnjeg istraživanja.

Upravo poanta novinarskog ethosa je u tome da govorimo o stvarima o kojima znamo i shodno s time o tome možemo govoriti. Također veliki problem u novinarstvu je danas, a i općenito u društvu, strahoviti nedostatak kritičkog mišljenja. Takav način rada zahtjeva puno vremena (a i zrno mudrosti) a to očigledno novi medij ne trpe. A da ne spominjem i sponzore koji također očigledno to ne trpe.

Žuta minuta, žute novine

Sarajevo-x.com

Uzgred svega baviti se novinarstvom nije lako. Osim što je to postala profesija koja se pretvorila u niskobudžetno pisarstvo žutila (čast izuzecima), novinari uglavnom rade za niske plaće a uvjetovani su vlasnikom. Uglavnom su medijske kuće danas u sklopu drugih ekonomskih subjekata i kao dio takvog sustava moraju raditi u interesu njih a ne istine. Također treba imati na umu da su pod raznim političkim utjecajima – tim više što su njihovi vlasnici u tijesnoj sprezi s različitim političkim opcijama. Zadnjih dana nam tako dolaze vijesti da je aktualna vlast u našoj zemlji plaćala određene medije, što nije nikog začudilo.

Pogotovo je zanimljivo u kakvoj etičkoj šizofreniji žive pojedini naši veliki mediji. Tako ćete nerijetko vidjeti da oni koji se proglašavaju liberalnom opcijom nerijetko propagiraju tolerantni fašizam, kako bi rekao Slavoj Žižek. Onima (tipično fašistički – „oni – koji nismo mi“) treba zabraniti, ograničiti, onemogućiti (liberalno?). Kod konzervativnih opcija tradicionalno zauzetima za očuvanje starih vrijednosti morala i ćudoređa malo-malo se omakne neka sisa, ili duplerica s paparazzi fotografijama. Danas nam to samo govori da zapravo nema prave ljevice, kao ni desnice, niti u Hrvatskoj, niti općenito u Europi.

Današnji medijski prostor je puno posvećen i jet-setu. Taj princip je još poznat od rimskih dana – panem et circenses – kruha i igara. Narodu treba dati nešto da se zabavlja, pa makar to i bili propali morski alkoholičari, lake polupevaljke ili ložači kotlova s Mercedesima. Nije mi jasno kako zadnjih tjedan dana mogu pisati o zarukama jedne naše estradne „umjetnice“ (koja se, ubr. [ubr.-budi usput rečeno, hrvatska inačica btw. – by the way] do sada zaručivala 5 puta, a niti jedan domaći medij, barem koliko sam ja vidio, nije donio vijest o arheološkom otkriću u Izraelu o kostima Homo Sapiensa starim 400,000 godina (inače, na stranom znanstvenom portalu gdje sam to pročitao kažu da je to otkriće bez presedana).

Ponavljam, novinarima nije lako. Međutim, novinarima nikad nije bilo lako. To nije bio ‘nobles’ posao kao biti recimo dirigent. Iako, sigurno da je bilo i novinara kicoša. Ipak, pravi novinar nikad nije bio kicoš i nikad mu nije bilo lako. Izvještavati nije lako, pogotovo kada se radi o politici ili ratu. Biti društveni korektiv nije lako. To je posao koji prvenstveno traži hrabrosti. Posao koji zahtjeva fino kalibriran moralni kompas.

Da je drukčije, Zola ne bi morao bježati u Englesku.

2 comments on “Gdje je nestao novinar?

  1. […] This post was mentioned on Twitter by FANFO web. FANFO web said: Gdje je nestao novinar? http://dlvr.it/Ch2F2 […]

  2. Neverin says:

    laganje radi novca i biti kotačić u mašineriji koji uništava živote, koliki šljam moraš biti u duši da ti to ne predstavlja problem? e nisi stavio link sa ovim nalazištem u Izraelu…

Sharing Buttons by Linksku