Kulturno bratstvo-jedinstvo ili borba za kulturnu hegemoniju?

Banja Luko i ta tvoja sela...

Govori hrvatski da te cijela Srpska razumije!

Prije tri godine Hrvatski kulturni centar u Banjoj Luci je odlučio držati tečajeve hrvatskog jezika. Na tečaj se prijavilo 30 polaznika, mladih srpske nacionalnosti što je dakako uvelike iznenadilo djelatnike HKC-a. Naravno da se odmah postavljalo pitanje na svim stranama da kako je moguće da srpska omladina uči hrvatski jezik u kulturnom, administrativnom i političkom, pa ako i hoćete duhovnom središtu Republike Srpske?

Nekada je Banja Luka bio grad s nezanemarivim postotkom hrvatskog življa, koji će biti, sada već se sigurno može reći, nepopravlijvo uništen za vrijeme rata kada počinje sustavan progon Hrvata i Bošnjaka iz grada u kojem je osnovana Srpska Republika Bosna i Hercegovina (kasnije samo Republika Srpska).

No da se vratimo na predratnu Banju Luku. Grad se nalazi na takvom strateškom području da je uvelike bio povezan sa Hrvatskom. Do hrvatske granice (Bosanska Gradiška/Stara Gradiška) udaljen je 30-ak kilometara, a od Zagreba je udaljen možda sat, sat i pol vožnje automobilom. Zbog tih razloga Banja Luka je uvijek na neki način bila naslonjena na Hrvatsku, pogotovo ako se uzme u obzir da se brže može doći do Zagreba nego do Sarajeva ili Beograda.

Danas nove generacije mladeži (omladine?) u Banjoj Luci gledaju programe hrvatskih komercijalnih televizija. Prvo je upravo zbog same blizine Hrvatske i dostupnosti takvih kanala na području BL, dok srbijanski TV kanali nisu dostupni zbog velike udaljenosti od srbijanske granice (osim naravno putem kablovskih operatera). Druga stvar je sama kvaliteta hrvatskog etera, s time da ovdje mislim na HRT. Koliko god nama „hrvatskim Hrvatima“ to izgledalo zapanjujuće da se ime HRT dovodi uz kategoriju „kvalitete“ i to u pozitivnom smislu, treba biti objektivan i vidjeti kakav je program HRT-a po pitanju kvalitete u poređenju sa svojim regionalnim „konkurentima“ – BHRT-om (kao i RTRS i FTV) i RTS-om. Da, koliko god nam to izgledalo čudno, HRT je na čelu javnih TV emitera na polju jezika koji su drukčiji a opet ih svi nekako uspješno razumiju od Sutle pa sve preko Drine tamo do Dimitrovgrada pa i niže.

Ulaskom hrvatskog etera u kuće preko Save, Une i Dunava dolazi neminovno i ulaska hrvatske kulture. Onda i ne treba čuditi da BH omladinci, neovisno o entitetu ili županiji u svojim kafićima slušaju TBF ili da znaju sve bitne stvari tzv. hrvatskog jet-seta (o tempora, o mores – Lambaša Dolores!).

Kaj te muči njofra?

Ljetos je u Jutarnjem Listu u njihovom stilu izašao bombastičan naslov o djeci u Srbiji koja su propričala čistim hrvatskim jezikom kao da žive na Knežiji a ne u Novom Beogradu. Naime, širom Srbije na kioscima se mogu povoljno kupiti DVD-ovi sa animiranim filmovima, što bi mi Hrvati rekli crtićima, a Srbi – crtaćima. To je naravno donijelo paniku među srpske domove kada su djeca odjednom počela govoriti stvari poput „tjedan“ ili „velebne palače“.

Ovo me je podsjetilo na vrijeme kada je kod nas počeo rat, a ja sam u to vrijeme bio dijete od kojih 6-7 godina. Naravno, bio sam lud za crtićima koje sam gutao u nevjerovatnim količinama. A u mojoj kolekciji crtića bio je dobar dio njih koji je sniman s TV Beograda i koji su bili sinkronizirani na „istočnu“ varijantu srpsko-hrvatskog (i to moram reći – vrlo očajnom tehnikom, redovito se u pozadini čuo američki original koji je ranio ili kasnio). Tako da sam i ja bio u čudu kada su mi objašnjavali da nije vazduh nego zrak, a da ne spominjem da se pola junaka prekrstilo – Paja postao Paško, Hromi Daba postao ne znam ni ja šta, Sekač postao Sijekač, itd.

Vali gator – loše skinkronizirani junak djetinjstva

Drang nach Osten

Kada sam ljetos prolazio kroz Beograd, začudio sam s koliko reklama su hrvatski proizvodi zastupljeni na srbijanskom tržištu. Prvo stvar koju sam vidio bio je jumbo plakat: Hrvatska – letujte tamo gde su vam roditelji letovali! Uspinajući se na Zeleni Venac tražeći zalogajnicu u nadi da za zadovoljim glad koja me je pratila još od Sofije samo su iskakali hrvatski poizvodi s plakata: Bajadera – čarolija vrhunskog užitka! Uvek tako dobra – Dorina! Cedevita – 9 vitamina!

Cinici bi rekli da ono što tenkovi JNA nisu uspjeli napraviti u Hrvatskoj, u Srbiji je uspio Todorić.

Beograde, Beograde, na ušću dveja reka ispod Avale

Rock’n’roll se čuje s tavana Kremlja…

Kada su tenkovi iz Srbiji praćeni cvijećem zabrujali prema Dunavu, hrvatski medijski prostor je, logično, postao nedostupan izvođačima s onu stranu Dunava i Drine. Što me opet podsjeća na moje djetinjstvo – taman u to vrijeme se stalno emitirao Hrvatski Band Aid – Moja Domovina u kojoj je nastupio svatko tko je tada išta značio na hrvatskoj estradi. I tako sjedimo mi pred TV-om, a koliko se sjećam bilo je široko društvo, na TV-u Jura Stublić pjeva: „Ima samo jedna istinaaaaa.“, a ja onako nevino dječje ispalim: „A zašto Đole Balašević ne pjeva s njima?“.

Kasnije mi se također urušio dio djetinjstva kada je netko u skloništu rekao da je Branko Kockica poginuo u Vukovaru i  da su ga našli u četničkoj uniformi (što se pokazalo tek godinama kasnije da je to bezočna laž, tim više što sam ga vidio na RTRS-u kako neku djecu vodi u slastičarnu i kako im dijeli pejdžere [?]). Branko Kockica je dan danas živ, nastupa u dječjem kazalištu, a koliko mi je poznato nije se ratno angažirao. Propaganda ne štedi ni djecu.

Uglavnom, hrvatski medijski prostor je tako jasno povukao granicu. Međutim, u Srbiji nije baš bilo tako. 90-ih nije bila rijetkost u beogradskim kafićima čuti Magazin, Nove Fosile ili neki treći band iz Hrvatske. Naravno, nisu hrvatski tenkovi pucali po Šidu tako da se u Srbiji nije realno imalo što niti zamjeriti hrvatskoj glazbi. Da ne spominjemo medijsku blokadu u kojoj je bila Srbija tih godina – slušajući „Put putujem“ na Terazijama ispijajući kafu gosti su se pitali: „Pa šta uopšte hoće ti Hrvati?“.

Završetkom rata prve komunikacije između Hrvatske i Srbije su krenule upravo preko kulture. Ako se dobro sjećam, prvi „njihov“ koji je došao „nama“ bio je legendarni Rambo Amadeus prije 10 godina. Kada je Svjetski Mega Car razbio led, počela je i rock’n’roll diplomacija. Počeli su dolaziti gotovo svi, osim Bore Čorbe koji je u sebi svojstvenom stilu rekao da neće dolaziti jer „nismo igrali klikera nego ratovali“. Kulminacija svega toga je po meni bilo u nedavnom koncertu Lepe Brene koja je napunila zagrebačku Arenu.

Medijski prostor u Hrvatskoj je ipak dan-danas ostao skučen i zatvoren za srbijanske estradnjake. Koliko mi je poznato, jedino je Đorđu Balaševiću uspjelo da uđe u medijski prostor HRT-a koji je prikazao snimku njegovog koncerta iz Pule.

S druge strane, ja često imam naviku slušati srbijanske radio stanice (internet streaming) i mogu vam reći da su na stanicama koje su profilirane kao pop-rock stanice hrvatski estradnjaci gotovo najviše zastupljeni. Tako da ako slušate, npr. beogradski Naxi radio, redovno će vas pozdraviti Massimo, Grašo ili Karan.

Postavlja se pitanje zašto je to tako? Koliko je meni moguće promatrati srbijansku estradu iz BH-RH kuta gledanja čini mi se da je pop-mainstream prostor domaćim, srbijanskim autorima ostao prazan (ili gotovo prazan) i da taj prostor moraju popunjavati hrvatski estradnjaci.

Pop-mainstream je preuzeo turbo-folk koji ima ogroman broj štovalaca i u Bosni, kao i u Hrvatskoj. S druge strane, kao reakciju u Srbiji imamo mnoštovo, da se tako izrazim, alternativnih bandova. Sam gradi Novi Sad ima više (i kvalitetnijih!) metal bandova nego čitava Hrvatska. Međutim problem je kod toga što takva glazba danas ne može ući u mainstream medijski prostor. Niti u Hrvatskoj, niti u Srbiji, niti igdje drugdje. Možda u Skandinaviji.

Pero Defformero - novosadski progresiv-folk virtuozi

Udara u glavu ko šampanjac!

Nakon svega goreg navedenog sada bi svaki pravi Veliki Hrvat® mogao zadovoljno traljati rukama i reći: „Eto vam sad!“. I možda bi to bilo tako da turbo-folk nije suvereno zavladao noćnim životom u gradovima Hrvatske i BiH. Iako totalno ignoriran od strane medija (osim visoko intelektualnih emisija poput Red Carpeta) turbo-folk je prvo stidljivo ušao na hrvatsko tržište da bi danas suvereno vladao diskotekama svih hrvatskih i bh gradova.

Opet jedna od mojih blesavih navika – ponekad gledam „narodnjačke“ kanale. Ne želim se opravdavati, niti dokučiti zašto to radim iako se smatram anti turbofolkerom. Uglavnom… ono što je jasno kao dan vidljivo na takvim kanalima (recimo ja osobno ponekad gledam DM SAT, TV Dragane Mirković) je nevjerovatan broj SMS poruka iz Hrvatske. Nadalje, u trenutcima između spotova vrte se reklame kada koja zvezda Granda, Pinka, Schunda ili čega sve već ima koncert. Osim dijaspore – Austrija, Njemačka i Švicarska gdje u balkanskim folkotekama vlada bratstvo-jedinstvo neviđeno još od Titovih ORA, redovito se ispisuju i hrvatski gradovi – Zagreb, Rijeka, Karlovac, Split, Slavonski Brod, Osijek…

Turbo-folk je balkanska verzija MTV-a sa svim pripadajućim elementima – niskim strastima, guzicama&sisama, skupim autima i ostalim što ide s tim. Turbo-folk je lokalni odgovor na Lady Gage i ostale zapadnjačke šundove koji su, budimo realni, svjetski main-stream. Pop, s druge strane, na to nije mogao (uspješno) odgovoriti.

Hrvatski pop i nepostojeći srpski/srbijanski pop-rock je retrogradni glazbeni pravac koje se nastavlja na YU Rock u svojim različitim oblicima (poput recimo Novog Vala/Talasa) i kao takva mlađima (misleći pritom na one koji u sebi nemaju sjećanje na recimo Azru ili Bajagu) nije zanimljiva. Tako će u budućnosti biti zanimljivo gledati kako će se razvijati glazbena pop-kultura. Hoće li turbo-folk zauzeti tron u potpunosti, hoće li se dogoditi fuzija turbo-folka i „pop-a“ (što je već i danas vidljivo u nekoj mjeri).

Ko bi reko čuda da se dese, pa Miljacka mostove odnese

Kada se govori o srpsko-hrvatskim odnosnima, Bosna se ne može preskočiti. Bosna ima tu nesreću pa kad god se radi o bilo kakvim srpsko-hrvatskim ratovima, bili oni oružani ili kulturni ona tu uvijek strada kao kolateralna žrtva.

Ipak, Bosna kao tampon zona na relaciji Hrvatska – Srbija u ovom pitanju spremno je dala odgovore i uspješno se infiltirala na medijsko tržište jednih i drugih.

Dino Merlin, za kojeg mnogi podrugljivo kažu da je bošnjački Thompson (po meni su to potpuno neusporedive kategorije) bez problema će napuniti bilo koju dvoranu u Hrvatskoj, a planira i koncert u Beogradu na proljeće iduće godine. Halid Bešlić opet je u Hrvatskoj najnormalnija stvar, kao i to da se na radiju provrti „Miljacka“, ili da nastupa s Crvenom Jabukom na koncertima Karlovačkog piva. Tek će se ponekad skupina zaštitinika hrvatstva sjetiti da pokažu Turčinu da se vrati odakle je i došao (a onda će opet odvrnut Cecu na svom playeru).

Priča mi prijatelj sarajlija kako je ljetos bio u Zagrebu na InMusic festivalu i kako je raja jednostavno podivljala kada je Dubioza Kolektiv (SA) izašla na stage i da se njemu čini da su u Hrvatskoj popularniji nego u Bosni. Ima vjerovatnu tu i onoga da je najteže biti prorok u vlastitom selu.

Po šumama i gorama (naših zemalja ponosnih) – zaključak

Hegemonija ili bratstvo-jedinstvo? Vjerovatno niti jedno. Jer ako se „kulturna razmjena“ gleda pod bilo koje od te dvije postavke ono je krivo kao takvo i nužno mora propasti (što nam je barem jasno iz nedavne prošlosti). Možemo raspravljati o jezicima i o tome što je bosanski, što hrvatski, što srpski, crnski ili gorski i upravo poštivajući bogatstvo svih tih različitosti moramo se pomiriti s evidentnim – mi se razumijemo i tako je neminovna razmjena kulturnih dobara, ma koliko mi god još iza sebe imali nerješnih problema (da se razumijemo – trebamo ih civilizirano rješiti!). Možemo se skučiti u svoja etno-geta i ignorirati razmjenu, međutim takvi procesi će djelovati skučio se netko ili ne. Ista stvar kao i sa globalizacijom – sama po sebi globalizacija nije pozitivina niti negativna – ona je proces koji je neminovan, a pitanje je što ćemo mi napraviti od nje.

Kulturna razmjena obogaćuje. Ali je pitanje, želimo li hegemonizirati kulturom, hoćemo li se fatalistički prepustiti pa preuzeti sve a svoje odbacujući, ili ćemo jedni druge obogatiti. Ili možda osiromašiti. To su pitanja naše male globalizacije.

4 comments on “Kulturno bratstvo-jedinstvo ili borba za kulturnu hegemoniju?

  1. Neverin says:

    zaboravio si spomenut Sloveniju (odnosno Ljubljanu) u kojoj se gutaju i hrvatske, srpske, makedonske, bosanske uspješnice u jednom ogormnom mixu. To ti je kad imaš samo Siddharthu u novije vrijeme i Atomik Harmonik 🙂

  2. Jimbo says:

    Vidiš to je zanimljivo, nisam to spomenio jer moram priznat da nisam upoznat sa slovenskom scenom.

  3. Neverin says:

    U Sloveniji ti se vrte svi ti Giulianoti, Giboti i Cetinski koje ja nemam želuca slušat tako da ako želiš čuti hrvatski pop odeš u slo 🙂 ali kad sam bio tamo na sve strane auti trešte narodnjake a to je zato jer “južnjaka” ima puno odnosno ono što oni zovu čefuri a to bi bili svi iz bivše yu..

  4. Mali says:

    ..ha slovanija…pa nije ni cudo sto nemaju scenu kad ih ima 2 mil.i od tih 2 mil. 1,5 mil. su ili srbi,hrvati,makedonci,bosanci …etc….
    da se spomenuti sidharta i big foot mama !! a ostalo se svodi na to da jedva cekaju da dodje neka ex yu grupa !!

Sharing Buttons by Linksku