Osloboditeljska akcija Bljesak – četvrti dio

Rudolf Perešin

Rudolf Perešin

Tijekom drugog dana oslobodilačke operacije „Bljesak“ srpska protuzračna obrana (PZO) oborila je Rudolfa Perešina u njegovom zrakoplovu MIG – 21  bis. Perešin je bio prvi hrvatski pilot koji je prebjegao zrakoplovom iz JNA. Tijekom izvidničkog leta 25. listopada 1991. godine, kad se JNA otvoreno stavila u službu velikosrpske politike, prebjegao je s vojnog aerodroma Željava kod Bihaća na aerodrom kod Klagenfurta u Austriji. Nakon što je sletio svojim zrakoplovom austrijskim vlastima je izjavio: “Hrvat sam i neću pucati na vlastiti narod.“ Nije zatražio politički azil već se vratio u Hrvatsku te se aktivno uključio u njenu obranu. U Glavnom stožeru HV – a izjavio je: „Učinio sam samo ono što mislim da je dužnost svakog građanina Hrvatske. Svatko tko Hrvatsku smatra svojom domovinom treba pridonijeti borbi za slobodu. Pravi su heroji u Vukovaru i na drugim borbenim linijama, no za mnoge od njih nikada se neće ni čuti.“ Ovim činom Perešin je zadao veliki moralni udarac JNA. Njegov primjer slijedili su piloti Ivan Selak, Danijel Borović i Ivica Ivandić koji su svojim MIG – ovima 21 prebjegli iz JNA.

Nakon što je oformljena prva eskadrila lovačkih zrakoplova HRZ i PZO, Perešin je postavljen za zapovjednika. Kao zapovjednik sudjelovao je u svim borbenim akcijama HRZ – a.

Prilikom borbenog leta 2. svibnja iznad Stare Gradiške kad je imao za cilj gađati most preko rijeke Save njegov MIG – 21  pogođen je vatrom srpske PZO koja je bila smještena na području Bosanske Gradiške, zrakoplov je postao neupravljiv. Perešin se iz zrakoplova katapultirao pri brzini od tisuću kilometara na sat i visini od pedesetak metara. Prizemljio se na bosanskoj strani dok je zrakoplov snagom inercije preletio i pao na hrvatski teritoriji. Istoga dana TV Banjaluka prikazuje snimke dijelova Perešinova zrakoplova i opremu pilota. Snimka je ključni dokaz da je pilot iskočio iz zrakoplova i da se živ prizemljio. Ipak, Srbi su tajili podatke o sudbini Perešina sve do 4. kolovoza 1997. kada je njegovo tijelo razmijenjeno na mostu između Stare i Bosanske Gradiške.

MiG-21 JRV kojim je Rudolf Perešin prebjegao u Austriju na izložbi ispred muzeja u Beču

Rudolf Perešin se najvjerojatnije utopio u rijeci Savi onesviješten od silovitog katapultiranja iz zrakoplova ili su ga nakon prizemljenja ubili Srbi. Pitanje o točnom uzroku smrti ostalo je nerazjašnjeno [1].

Srpska odmazda zbog poraza u zapadnoj Slavoniji

Zbog gubitka Zapadne Slavonije Vrhovni savjet obrane RSK, čiji su članovi bili predsjednik RSK- Milan Martić, ministar vanjskih poslova- Milan Babić, ministar unutrašnjih poslova -Nebojša Pavković i načelnik GŠ SVK  general major -Milan Čeleketić, zapovjedio je odmazdu nad više hrvatskih gradova granatiranjem civilnih ciljeva [2].

M-87 Orkan

Srbi su primijenili tzv. strategiju realne prijetnje koja se temeljila na upotrebi raketnih i topničkih sustava velikog dosega koji su omogućivali odmazdu po hrvatskim gradskim središtima i gospodarskoj infrastrukturi. Na dometu srpskog korpusnog topništva koje su činile rakete zemlja – zemlja „Luna“, višecjevni bacači raketa (VBR) „Orkan“ i topovi 130 mm M – 46, našli su se Zagreb, Split, Karlovac, Osijek i Zadar kao najveća hrvatska društvena i privredna središta. Masovnim udarima po navedenim ciljevima SVK željela je slomiti volju hrvatskog naroda za obranu od velikosrpske agresije.

Prvi napad SVK na Zagreb izveden je 2. svibnja 1995. kada je iz VBR – a „Orkan“, koji je prema svojim taktičko – tehničkim značajkama namijenjen za zaprečivanje na bojištu. Tijekom srpske agresije na Republiku Hrvatsku sustav nije ni jednom upotrijebljen u tu svrhu. Isključivo je korišten u napadima na civilne ciljeve jer njegova raketa posjeduje samo kasetnu bojevnu glavu u kojoj se nalazi 288 kasetnih bombica [3].

Prilikom prvog napada na središte Zagreba ispaljeno je šest raketa koje su pale na Strossmayerovo šetalište, Petrinjsku ulicu, Staru Vlašku, Draškovićevu i gimnaziju u Križanićevoj ulici. Prvog dana ubijeno je četvero, a ranjeno 134 civila. Poginuli su: Damir Dračić, Ana Mutevelić, Stjepan Krhen i Radmila Stanečić.

Zagreb

Drugi napad dogodio se 3. svibnja kada su četiri rakete pale na središte Zagreba. Rakete su pale na Trg Maršala Tita, Dječju bolnicu u Klaićevoj ulici, prilaz Đure Deželića i Britanski trg. Kasetne bombe zasule su zgradu „Kola“ gdje se odvijala proba baleta Hrvatskog narodnog kazališta. Ranjeno je četrnaest baletana, među njima bila je i direktorica baleta HNK Almira Osmanović. Drugog dana napada na Zagreb poginule su dvije osobe: Ivan Kovač i Ivan Markulin, dok je ranjeno četrdeset građana.

Policijski i vojni pirotehničari odmah su započeli sa sakupljanjem kasetnih bombica po ulicama Zagreba. Prilikom deaktivacije kasetne bombice poginuo je jedan policajac u dvorištu Dječje bolnice [4].

Milan Martić predsjednik RSK prilikom posjeta Srbima izbjeglim iz Zapadne Slavonije javno je priznao odgovornost za napad na hrvatske gradove. Međunarodni sud pravde u Den Haagu podigao je 25. srpnja 1995. optužnicu zbog progona, ubojstava, nehumanog postupanja, pljačke i drugih nehumanih dijela. Jedna od točaka optužnice za ratne zločine bilo je i gađanje Zagreba kasetnim bombama 2. i 3. svibnja 1995. godine. Bivši predsjednik tzv. Republike Srpske Krajine proglašen je krivim i osuđen na trideset i pet godina zatvora 12. srpnja 2007. godine.  Presuda je postala pravomoćna 8. listopada 2008. Godine [5].

Postupanje hrvatskih vlasti prema civilima i zarobljenim  pripadnicima SVK

Republika Hrvatska uložila je velike napore u uspostavi pravne države i zaštiti civila na oslobođenom području Zapadne Slavonije. Vlada Republike Hrvatske cijelo je vrijeme trajanja operacije „Bljesak“ pozivala civile i pripadnike srpskih agresorskih postrojbi da bez straha odbace oružje. Onima koji to učine Republika Hrvatska jamčila je sigurnost, civilima građanska prava, a vojnicima primjenu Zakona o oprostu. Od 1 500 interniranih u istražnim centrima zadržano je 238 osoba zbog pokretanja sudske istrage [6].

U hrvatskim medijima cijela operacija prikazana je kao ograničena akcija hrvatske policije uz podršku postrojbi Hrvatske vojske s ciljem uvođenja ustavno – pravnog poretka Republike Hrvatske na okupiranome području. Pred međunarodnom zajednicom, koja nije bila za akciju, Hrvatska je dokazala da djeluje kao uređena država koja poštuje građanska prava svih njenih građana. Hrvatska vojska i policija imale su strogu zapovijed ponašati se po pravilima međunarodnog ratnog prava. Svi građani srpske nacionalnosti koji su to željeli mogli su slobodno napustiti područje Republike Hrvatske.

Vojno sposobni Srbi, koji su se predali nakon operacije „Bljesak“ a bilo ih je oko 1 500, odvedeni su u internaciju, ali oslobođeni su svi koji nisu bili optuženi za ratne zločine za koje nije primjenjivan Zakon o oprostu. Među interniranim bio je i Veljko Džakula jedan od vođa srpske oružane agresije protiv Republike Hrvatske na području Zapadne Slavonije. Džakula je nakon saslušanja u Bjelovaru pušten na slobodu već 5. svibnja 1995. Obrad Ivanović, predsjednik okupacijskog Izvršnog savjeta Skupštine općine Pakrac, nije odveden u internaciju.

Uhićenje Veljka Džakule u Okučanima

Nakon puštanja, Džakula se vratio na područje Pakraca i omogućeno mu je davanje izjava hrvatskom i stranom tisku. U svojim nastupima umanjivao je srpsku i svoju odgovornost za agresiju i žrtve na području Zapadne Slavonije. Srpski i neki strani mediji izvještavali su o genocidu Hrvatske vojske i MUP – a RH nad srpskim civilima što je bilo daleko od istine [7].

Neistine o hrvatskom genocidu uskoro su opovrgnute od strane UN – a i njihovih pripadnika na terenu i predstavnika međunarodne zajednice te europskih promatrača. Prvi izvještaji UN – a dolazili su od srpskih civila i vojnika u povlačenju. Nakon završetka operacije svim promatračkim misijama i pripadnicima UN – a dozvoljeno je slobodno kretanje i razgovor sa preostalim Srbima koji su, iako dijelom uplašeni, potvrdili korektan odnos hrvatskih vlasti prema njima [8].

Unatoč pozivima hrvatskih vlasti i međunarodne zajednice da ne napuštaju svoje domove, područje Zapadne Slavonije tijekom i nakon operacije „Bljesak“ napustilo je između 8 000 i 13 000 Srba. Veljko Džakula neprestano je pozivao srpsko stanovništvo da ne napušta domove i odlazi u neizvjesnost prema Bosni i Hercegovini (BiH) i SRJ. Nepovjerenje Srba prema hrvatskim vlastima bilo je preveliko zbog višegodišnje velikosrpske propagande o genocidnosti Hrvata. Veliki broj Srba jednostavno više nije želio živjeti s Hrvatima i prihvatiti Republiku Hrvatsku za svoju domovinu [9].

Gotovo sve žrtve među civilnim stanovništvom nastale su tijekom same akcije „Bljesak“, nema zabilježenih slučajeva nakon završetak akcije. Najveće žrtve zabilježene su tijekom povlačenja prometnicom Okučani – Stara Gradiška kod sela Nova Varoš gdje su civili izmiješani s vojskom došli pod unakrsnu vatru između pripadnika HV – a i SVK. Dio srpskih tenkova u povlačenju pregazio je civilna vozila i ljude u njima. Ukupan broj stradalih civila na prometnici Okučani – Stara Gradiška je oko trideset. Ovaj broj ne može se sa sigurnošću uzeti kao točan jer je nemoguće utvrditi točne podatke. Sustavnog terora i nasilja nad civilima nije bilo. Bitno je i spomenuti da pred Međunarodnim sudom u Den Haagu nije podignuta niti jedna optužnica protiv pripadnika Hrvatske vojske ili policije zbog zločina tijekom i nakon akcije „Bljesak“. Ponašanje hrvatskih vlasti, vojske i policije našlo je pozitivan odjek u svijetu čime je Republika Hrvatska postigla ne samo vojnu već i diplomatsku pobjedu u borbi za oslobađanje okupiranih dijelova svojeg teritorija [10].

Povratak prognanih na područje Zapadne Slavonije

Uspostavom ustavno – pravnog poretka Republike Hrvatske stvoreni su uvjeti za povratak prognanih stanovnika. S područja Zapadne Slavonije prognano je ili izbjeglo 14 206 ljudi. Među njima je bilo i 908 stanovnika srpske nacionalnosti. Oko 7 000 stanovnika izbjeglo je iz područja koja su bila slobodna ali u zoni ratnih djelovanja.  Za njihov povratak nije bilo nikakvih zapreka. Povratak preostalih ovisio je o brzini obnove porušenih domova. Oko 2 000 kuća prognanih bilo je potpuno uništeno. Vlada Republike Hrvatske odlučila je da povratak mora biti omogućen najkasnije do početka iduće školske godine. Na sjednici hrvatske Vlade 11. svibnja 1995. godine donesen je prijedlog za rebalans državnog proračuna jer je za početak obnove ratom opustošene Zapadne Slavonije trebalo izdvojiti 200 milijuna kuna [11].

Uskoro je započeo povratak civila koji nije tekao bez problema. Uz veliki broj prognanika s područja Zapadne Slavonije trebalo je zbrinuti i protjerane Hrvate iz BiH i Vojvodine. Zbog velikog broja uništenih domova, Hrvatska Vlada donijela je 31. kolovoza uredbu, prema kojoj je napuštene stanove i kuće preuzela na upravljanje država, te ih dala na korištenje prognanicima čije su kuće bile uništene [12].

Ovo nije bilo najbolje rješenje jer je ovaj potez u dijelu hrvatske javnosti protumačen kao kolonizacija Hrvata na srpska područja ili razmjena stanovništva jer su izbjegli Srbi protjerali preostale Hrvate u RS.  Neke od ovih odredbi bile su suprotne odredbama Ustava Republike Hrvatske kojim se jamči nepovredivost privatnog vlasništva. Stoga je Ustavni sud Republike Hrvatske 26. rujna 1997. ukinuo neke odredbe Zakona o privremenom preuzimanju i upravljanju određenom imovinom čime su stvorene zakonske pretpostavke da vlasnici sa svojom imovinom mogu slobodno raspolagati. Sve ovo je učinjeno kako bi se omogućio masovniji povratak izbjeglih Srba.

Povratak Hrvata ovisio je o brzini obnove porušenih domova. Kako bi se povratak dodatno ubrzao u travnju 1999. osnovana je Agencija za promet nekretnina koja je postala ovlaštena kupovati određene nekretnine u ime Republike Hrvatske. Cilj agencije bio je otkupiti nekretnine Srba koji se nisu imali namjeru više vraćati u RH i dodijeliti ih građanima koji nisu imali smještaj. Neke nevladine organizacije ovu agenciju neopravdano su prozvali agencijom za etničko čišćenje što je bilo daleko od istine.

Hrvatski sabor je 26. lipnja 1998. godine izglasao Program povratka prognanika, izbjeglica i raseljenih lica. Program je jasno definirao smjernice i način povrataka za sve osobe koje su napustile svoje domove. U tu svrhu osnovane su i stambene komisije koje su poništile sva prethodna rješenja o dodijeli stambenih jedinica. Nakon promijene vlasti, 2000. godine došlo je do izmjene Zakona o obnovi i prenošenja ovlasti stambenih komisija na Ministarstvo obnove. Ipak povratak Srba nije bio masovniji unatoč tome što je Republika Hrvatska uložila velike napore u obnovi i izgradnji njihovih porušenih domova. Većina povratnika srpske nacionalnosti pripadala je starijoj životnoj dobi. Danas, prema popisu stanovništva iz 2001. godine, na području Zapadne Slavonije živi oko 20% manje građana srpske nacionalnosti nego prema popisu iz 1991.g [13].

______________

[1] Branka Primorac „Perešin, život i smrt“, Zrinski, Čakovec, 2001

[2] N. Barić, n. dj, str 494

[3] Domazet – Lošo, Davor, „Vojni aspekti strategijskih odrednica za operacije oslobađanja okupiranih područja Republike Hrvatske“, Hrvatski vojnik, br 16, god 6, str 6 – 10, listopad 1996

[4] Hrvatski helsinški odbor, Izvještaj vojno – redarstvena akcija ”Bljesak”, Prilog 1, Izvještaj o napadu na Zagreb, str 1. – 3.

[5] HINA, „ICTY: Žalbeno vijeće potvrdilo Martiću kaznu od 35 godina zatvora“, Vjesnik (Zagreb), 8. 10. 2008.

[6]Kronologija, n. dj, str 476 i 479

[7] N. Barić, n. dj, str 495

[8] Kronologija, n. dj, str. 478 i 479

[9] N. Barić, n. dj, str. 499

[10] Hrvatski helsinški odbor, Izvještaj vojno – redarstvena akcija ”Bljesak”, Prilog 1, Izvještaj o napadu na Zagreb, str. 6 – 7 i 50

[11] Kronologija, n. dj, str 478 – 479

[12] Kronologija, n. dj, str 517

[13] Hrvatski helsinški odbor, Izvještaj vojno – redarstvena akcija ”Bljesak”, Prilog 1, Izvještaj o napadu na Zagreb, str 56 – 64

Comments are closed.

Sharing Buttons by Linksku