Jedinstvo Hrvata: svi hrvatski pilići pod HDZ-ovim krilom

Već više od 20 godina bh. Hrvatima se kao hamletovsko biti ili ne-biti pitanje stalno nameće nacionalno jedinstvo, koje se odnedavno raskrinkalo kao puka borba za održanje HDZ-a na vlasti, odnosno – još bjednije – kao borba za stranačko ujedinjavanje dva HDZ-a. Tako se hrvatska politika svela na humanitarnu akciju spašavanja HDZ-a pod parolom „jedinstvo Hrvata“ s formulom jedan narod-jedan teritorij-jedna stranka-jedan vođa. Onima koji su se u prošlom režimu naslušali priča o bratstvu i jedinstvu, sve ovo zvuči itekako poznato. Jedinstvo, pod čijom vlašću? Pod Čovićevom, naravno! On ima najviše iskustva s jedinstvom – ne tako davno, održavajući jugoslavensko jedinstvo, potpisivao se ćirilicom i režimu prokazivao današnje podanike Hrvate. Jedinstvo, u ime čega? U ime novih podjela BiH! To je ta vizija HDZ-a i stožernika Čovića u kojoj on, last man standing u borbi za jedinstvo Hrvata, poput prve nacionalne kvočke nastoji okupiti sve hrvatske piliće pod svojim desni(čarski)m krilom dok njegovi medijski pijevci kukuriču tri puta za tri entiteta. Ovu viziju najviše su, po običaju, platili bh. Hrvati. Cijena tog hrvatskog „jedinstva“ je potpuno uklanjanje morala i svakog slobodnog, odgovornog i (samo)kritičkog mišljenja iz hrvatske politike, kao i njena potpuna desubjektivizacija – HDZ stalno slijedi i oponaša politiku drugih, pogotovo onih koji ih mogu održati na vlasti. Danas su to RS i Dodik koji je za svoje zasluge očuvanja Čovića na vlasti ne tako davno nagrađen Večernjakovim pečatom.

Večernjakov pečat za očuvanje Čovića na vlasti zaslužili su, nažalost, i mnogi crkveni ljudi i intelektualci prodanih duša, novinari i „povjesničari“ koji iskrivljavaju činjenice i serviraju najmorbidnije laži umotane u tobože učene i znanstvene riječi. Posebno je tragično da mnogi crkveni ljudi blagoslivljaju habe ideologiju. Habe političari su očigledno dobro proučili crkvenu hijerarhiju i načine udvaranja crkvenim velikodostojnicima. Pri tom ti dojučerašnji komunisti, danas smješteni u prvim redovima crkava gdje ih kamera snima kako se nespretno krste, nisu pošteno ni prelistali Bibliju. To koketiranje s naivnim crkvenjacima ima itekako smisla – u HDZ-ovoj viziji jedinstva Hrvata katoličanstvo u jednom žalosnom, predmoderno-plemenskom obliku, predstavlja važan integralni faktor. Tako je Večernjak, Čovićeva opskurna propagandna tiskovina koju odlikuje duga tradicija nekvalitetnih i nepismenih tekstova, postao pravi „zaštitnik“ interesa Vatikana i katoličanstva, prateći najnovije iz crkvenog života revnije od samih katoličkih tiskovina i prokazujući neprijatelje Crkve, od onih metafizičkih (pa nedavno objavljuje katalog s popisom i hijerarhijom demona!), do onih zemaljskih – muslimana (talibana, mudžahedina), ali i „lijevih“ iz vlastitih redova koji tobože „razjedinjuju i zbunjuju hrvatski narod“. I Poskok, portal koji uzima ime zmije, u kršćanskoj simbolici ne baš najomiljenije životinje, vatreno se zalaže za crkvenost.

Nego, tko su ti „necrkveni lijevi“ koji razjedinjuju hrvatski narod? Pa to su oni koji ne surađuju s habe-režimom. To su oni sluganski Hrvati, bošnjački franjevci, daidže, izdajice, papučari, janjičari, fra efendije, trn u oku HDZ-ovih medijskih boraca za hrvatsko jedinstvo. Poznajući osjetljivost Crkve na komunistički režim, HDZ-ovci stalno bosanske franjevce nastoje prikazati „lijevima“, necrkvenima i antihrvatskima. Napadi na franjevce variraju od moralki kako se oni ne bi trebali baviti politikom pa do prišivanja podaništva SDP-u i ljevičarima. Pri tom se nitko od tih kritičara ne osvrće na građansko pravo, na socijalni nauk Crkve ili na Evanđelje. Zanimljivo kako nitko nikad ne kritizira crkvene ljude koji otvoreno podržavaju vladajuće stranke, i to najradije one desne orijentacije. A takvih nije malo. Ispada da je svatko tko laje na ljevičare i komuniste, bez obzira na prošlost i uvjerenja, dobrodošao u Crkvi. Pa tako lažni obraćenik Tomac u Katoličkom tjedniku ima kolumnu u kojoj Josipovića proglasi princem tame, a na Z1 emisiju ponedjeljkom navečer u kojoj mu jedan gost deklamira: Nisam komunista, vjerujem u Isusa Krista!, a drugi uveseljava gledatelje pjesmom Isus, Ante (Gotovina, mada može i Pavelić) i Franjo (znate koji). Ovakve stvari opasno nagrizaju vjerodostojnost Crkve. Treba osuditi zlo komunizma, ali Crkva debelo griješi kada to čini iz pozicije nacionalizma, postajući tako puki antipod onima koji besplodno kritiziraju nacionalizam s pozicija komunizma. Oba ta režima su u praksi donijela mnogo zla i treba ih kritizirati s pozicija etičnosti i moralnosti, odnosno – za vjernike – s pozicija univerzalnosti Evanđelja. Nažalost, među crkvenim ljudima u BiH postoji ne mala sklonost nacionalizmu. Ta sklonost ima dugi kontinuitet koji seže do početaka 20.st. Ne zaboravimo da je važnu katalizatorsku, možda i inicijatorsku ulogu u razvoju političkog katoličanstva u simbiozi s nacionalnim hrvatstvom, odigrao prvi vrhbosanski nadbiskup Josip Stadler koji je katoličko bosanstvo držao za krnje, nepotpuno i neosviješteno hrvatstvo (preporučam tekst: Entoni Šeperić, „Nadbiskup Josip Stadler i katolička obnova u BiH“, u: Status. Magazin za političku kulturu i društvena pitanja, br. 13, Mostar 2008, str. 110-120). U sprezi politike i religije religija uvijek izvlači deblji kraj, biva instrumentalizirana i prevarena. Dok religija u toj simbiozi gubi kredibilitet i ugled, te izdaje svoje univerzalno poslanje, politika dobiva poželjno božansko opravdanje za svoje postupke. Nacionalno parazitira na religioznom dok ga totalno ne iscrpi poput krpelja. Toga crkveni ljudi moraju postati svjesni i u ime vjerodostojnosti katoličanstva u BiH, trebaju se odlijepiti od nacionalističkih krpelja.

Ali stvarno, što ćemo s pitanjem jedinstva? Može li se misliti neko jedinstvo drugačije od onog koje zastupa habe klika? U BiH ima više modela unitarizma, uniformnog jedinstva koje negira razlike. To su s jedne strane makrounitaristički modeli, koji žele zanijekati nacionalno pripadanje ili kategorijom građanstva riješiti nacionalna prava ili isfantaziranim mitovima konstruiranom kategorijom bosanstva i(li) hercegovstva istisnuti nacije i stvoriti nešto nalik „jugoslavenstvu“. S druge strane, etnounitarizmi smjeraju na ujedinjenje jedne nacije na svom teritoriju. Taj model je ostvaren u RS-u, to isto želi ostvariti dio bošnjačkih političara, a kroz zahtjev za trećim entitetom slično priželjkuju i hrvatski političari habe orijentacije. Ovakav model ne samo da poništava ljude druge nacionalnosti nego i unutar vlastitoga naroda briše svaku posebnost i slobodu mišljenja i govora, te osuđuje vlastiti narod na getoiziranje. Umjesto da rade na pomirenju, političari ovog tipa ne samo da napuštaju koncept pomirenja i suživota, nego još rade na dodatnom produbljenju podjela i cijepanju BiH. Dok se demokratski orijentirana politika brine za manjine, zastupanje entiteta je zapravo podjela na geto-teritorije gdje će netko biti većina, a ostali će biti pravno nezaštićeni. Hrvatski nacionalizam u BiH je po jednoj osobini čak i najgori: za razliku od ostalih nacionalizama koji se, iako vrlo zli i pogubni, ipak zalažu za cijeli svoj narod, habe nacionalizam pokazuje kontinuiranu sklonost da po potrebi otpiše čak i velik dio vlastitog naroda, bilo kao kolateralnu štetu koketiranja s velikosrpskim planovima (prije 20-ak godina), bilo kao izdajice i bošnjačku služinčad (danas), reduciravši tako hrvatstvo na herceg-bosanstvo.

Nasuprot ovim modelima uniformnog jedinstva, model za koji se zalažu bosanski franjevci i manja, ali nipošto nevažna skupina intelektualaca svih pripadnosti, podrazumijeva jedinstvo koje afirmira razlike, građansku državu koja poštuje sve oblike pripadnosti svojih građana, podrazumijeva povratak moralne komponente u politiku, u obrazovanje – da ono ne bude puko usvajanje informacija i obrazovanje podobnih kadrova, da ono ne bude uzgoj pilića u nacionalističkim inkubatorima i utjerivanje religije u dječje glavice već od vrtića, nego odgoj za mišljenje i etičnost – i u ekonomiju, da se i u njoj nađe mjesta za socijalnu pravdu.

Budućnost BiH zavisi od toga koji će se od ovih modela jedinstva uspjeti ostvariti: hoće li prevladati jedinstvo multietničke bande kriminalaca u ime novih podjela BiH i konačne podjele teritorija i plijena, ili jedinstvena multietnička BiH na putu prema europskim integracijama.

3 comments on “Jedinstvo Hrvata: svi hrvatski pilići pod HDZ-ovim krilom

  1. […] This post was mentioned on Twitter by Jimbo Jonez. Jimbo Jonez said: Jedinstvo Hrvata: svi hrvatski pilići pod HDZ-ovim krilom http://dlvr.it/Bnz0c […]

  2. HSP Sarajevo says:

    Potpuno se slažem navedenim u tekstu.

  3. Bigbanitu says:

    Tea, i ja bih rado živio u multietničkoj BiH, ali daleko smo od toga. Oko multietničke BiH bi se trebali potruditi svi. Sarajevo je lijep grad koji ima što ponuditi svima, europski Jeruzalem koji u krugu od kojih stotinu metara ima pravoslavnu crkvu, katedralu, džamije.. Ali Sarajevo je također grad u kojem vehabije kamenjem napadaju queer-festival, grad u kojem se jedan Latić buni protiv Božićnog drvca jer mu se u njemu pričinjava križ, grad u kojem Arzija Mahmutović uz složnu podršku religijskih institucija pokušava likvidirati Djeda Mraza i uvesti (islamski) vjeronauk u vrtiće, grad u kojem jednog intelektualca kakav je Željko Ivanković napada iranska ambasada uz podršku sarajevskih “intelektualaca”, grad u kojem se Radončić buni zašto nebošnjaci rade na javnom servisu, grad divlje gradnje stambenih, poslovnih objekata i džamija neprimjerenih našem društvenom i kulturnom kontekstu, a sve pod diktatom stranog kapitala i domaćih kolektivizama. Ima se štošta toga lošega reći i o Sarajevu, svakako ne u kontekstu u kakvom to rade hrvatski i srpski nacionalizam, ali ima se što reći. Ovakvo Sarajevo kakvo imamo danas po meni nikako nije uzor za multietničku BiH. Što se tiče nacionalizma, malo tko će danas priznati da je nacionalist, ali skoro 95 posto ljudi u BiH bilo aktivno bilo pasivno podržava čitav niz stvari koje pokreću mehanizam nacionalnih ideologija. Gdje god pričate s običnim ljudima, oni vam se žale da su političari lopovi. A kad dođu izbori, opala, opet svi izaberu lopove svoje nacionalnosti. Ono što ipak budi optimizam: i u ovakvoj BiH ipak ima ljudi koji strpljivo pokušavaju kroz obrazovanje, kulturnu djelatnost, umjetnost i sitni svakodnevni rad iznutra preobraziti naše društvo nabolje.

Sharing Buttons by Linksku