Osloboditeljska akcija Bljesak – drugi dio

Vanceov mirovni plan i dolazak snaga UN – a

Cyrus Vance

U Sarajevu je 2. siječnja 1992. potpisan bezuvjetan prekid vatre na prostorima Hrvatske. Sporazum su potpisali Gojko Šušak u ime Hrvatske, Cyrus Vance u ime međunarodne zajednice, te general potpukovnik Andrija Rašeta u ime JNA [1]. Potpisivanje primirja dogovoreno je 23. studenoga u Ženevi između predsjednika Franje Tuđmana i  Slobodana Miloševića, te generala Veljka Kadijevića. Dogovor je predviđao raspoređivanje mirovnih snaga Ujedinjenih naroda (UN), razoružavanje sukobljenih strana i povlačenje JNA iz Hrvatske.

Okupirana područja proglašena su United Nations Protected Areas (UNPA zone). U Hrvatskoj su bila predviđena tri UNPA područja: Zapadna Slavonija, Istočna Slavonija i Krajina. Dijelove UNPA u Zapadnoj Slavoniji činile su općine: Daruvar, Grubišno Polje, Pakrac, zapadni dijelovi općine Nova Gradiška i istočni dijelovi općine Novska [2].

Vijeće sigurnosti UN – a 21. veljače usvojilo je „rezoluciju 743“, kojom je određeno osnivanje United Nations Protection Forces (UNPROFOR – a) u svrhu provođenja Vanceovog mirovnog plana. UNPROFOR  je zaštićena područja podijelio na četiri sektora. Sektor „Istok“ obuhvaćao je područje Baranje, istočne Slavonije i zapadnog Srijema. Sektor „Zapad“ obuhvaćao je dijelove zapadne Slavonije pod srpskim nadzorom i područja koje su hrvatske snage oslobodile. Sektor „Sjever“ obuhvaćao je područje Banije i Korduna. Sektor „Jug“ obuhvaćao je područje Like i Dalmacije [3].

Misija UNPROFOR – a službeno je započela 15. travnja 1992. godine. Početni mandat trajao bi do 14. travnja 1993. godine. Snage UN – a brojale su oko 14 000 vojnika. Osnovni zadatak bio je zaštita civila i povratak prognanih [4]. Nažalost, UN se pokazao nesposobnim provoditi odrednice mirovnog plana.

Ekonomski i socijalni problemi na okupiranome području  zapadne Slavonije

Okupirano područje Zapadne Slavonije imalo je površinu od 558 četvornih kilometara. Na tom prostoru živjelo je oko 29 000 stanovnika [5]. Prosječna gustoća naseljenosti iznosila je 51,97 stanovnika po kilometru kvadratnom, što je manje od prosjeka ostatka Hrvatske.

Krajiški dinari

Zapadna Slavonija bila je ekonomski i prometno izolirano područje, što je još više pogoršavalo ionako teško stanje. Jedina veza s ostatkom Republike Srpske Krajine (RSK) bio je most preko rijeke Save. Ipak, i ta je komunikacija bila otežana jer most preko kanala Nova Sava, koji je uništen 1991. godine, nije bio obnovljen. Gospodarstvo je bilo u zastoju. Zavladalo je ratno profiterstvo, krijumčarenje i kriminal. Najteže je bilo u okupiranim dijelovima Pakraca [6]. Česti su bili nestanci struje, dok neka mjesta nakon prvih sukoba struje više nisu ni imala. Tako 40% sela oko Pakraca do 1994. nije imalo struje [7].

Veliki problem predstavljale su i srpske izbjeglice kojih je na području Zapadne Slavonije bilo 9 544. Veliki broj stanovnika napustio je područje još tijekom prvih oslobodilačkih operacija Hrvatske vojske tijekom 1991. godine [8]. Također je izbjegao i veliki broj vojnih obveznika što se negativno odrazilo na borbenu popunjenost postrojbi. Srbijanske okupacijske vlasti, milicija i vojska nisu osigurale funkcioniranje pravne države [9]. Ne samo da nisu omogućile, već su se i aktivno uključile u kriminalne djelatnosti, prije svega u krijumčarenje deficitarne robe. Tako je Komanda 18. zapadno – slavonskog korpusa bila uključena u krijumčarenje tako što je krijumčare na povratku iz Hrvatske, nakon što je otvorena autocesta, zaustavljala i oduzimala im robu te kasnije preprodavala za svoj račun [10].

Kontrolni punkt RSK na auto-cesti

Nakon otvorenja autoceste, Srbi su u trgovinama uz autocestu kupovali deterdžent, alkoholna pića i ostalu robu široke potrošnje. Na okupiranome dijelu nedostajalo je i robe za proljetnu sjetvu [11].

Tijekom veljače 1993. godine sklopljen je „Daruvarski sporazum“. Potpisali su ga predstavnici hrvatskih vlasti i Veljko Džakula, predsjednik srpskog Oblasnog vijeća Zapadne Slavonije. Sporazum je predviđao otvaranje prometnica, prije svega autoceste i željeznice te druge infrastrukture između okupiranih dijelova i slobodnog dijela Hrvatske. Na potpisivanje sporazuma Srbe su natjerali teški životni uvjeti na okupiranome području.

Potpisivanje sporazuma, od okupacijskih vlasti RSK, protumačeno je kao izdaja, iako je sporazum bio moguć u okviru Vanceovog plana. Džakula je smijenjen i nakratko uhićen te optužen za suradnju s ustašama i stranim obavještajnim službama. Ovi događaji pokazuju tvrdi stav krajinskih vlasti koje su svaki pokušaj normalizacije odnosa s  Hrvatskom smatrali izdajom [12].

U prosincu 1994. godine, potpisan je gospodarski sporazum hrvatskih vlasti i srpskih okupacijskih vlasti RSK. Sporazum su potpisali glavni hrvatski pregovarač Hrvoje Šarinić i Borislav Mikelić premijer RSK. Sporazum je značio normalizaciju gospodarskih odnosa. Bavio se pitanjima korištenja vode, električne energije, otvaranja autoceste, željezničkih pruga i naftovoda. Jedna od najvažnijih stavki sporazuma bilo je otvaranje autoceste čijih je 27 kilometara prolazilo okupiranim područjem između Novske i Nove Gradiške. Snage UNPROFOR – a trebale su jamčiti sigurnost putnicima. Autocesta je otvorena za promet 21. prosinca 1994. godine [13].

Nepoštivanje odrednica sporazuma, prije svega oko uspostave prometa autocestom, kasnije će dovesti do vojno – redarstvene operacije „Bljesak“.

Plan Z – 4

Početkom 1995. godine međunarodna zajednica ponudila je „Nacrt sporazuma u Krajini, južnoj Baranji i Zapadnom Srijemu“ odnosno „Plan Z – 4“. Prihvaćenjem sporazuma Srbi na okupiranome području bi dobili autonomiju, odnosno postali bi država u državi. Imali bi pravo na vlastiti grb i zastavu, novac, zakonodavno tijelo, vladu i predsjednika, vlastite policijske snage i mogućnost sklapanja međunarodnih sporazuma [14].

Hrvatska strana je prihvaćanjem plana Z – 4 pokazala spremnost na mirno rješenje sukoba. Odbijanjem plana srpske okupacijske vlasti su pokazale da nisu spremne na mirno rješenje sukoba i normalizaciju odnosa s Republikom Hrvatskom. Srbi su ocijenili da bi prihvaćanje sporazuma bilo štetno za RSK jer jedina opcija koju su prihvaćali bila je potpuna suverenost i izdvajanje iz Hrvatske [15].

Konstantno srpsko odbijanje bilo kakvih pregovora o mirnom rješenju sukoba navelo je Hrvatsku da vojnim putem vrati okupirana područja.

Početkom prosinca 1994. godine u GSHV počelo je planiranje operacije „Bljesak“ i oslobađanja okupiranog područja Zapadne Slavonije [16]. Glavni stožer HV – a procijenio je da će Srbi i dalje ometati promet autocestom što bi se moglo iskoristiti kao povod za oslobađanje toga područja [17].

Pripreme Hrvatske vojske za operaciju ”Bljesak”

Područje Zapadne Slavonije prostorno je izgledalo kao izbočina koja je s tri strane okružena slobodnim teritorijem Hrvatske, a na jugu odvojena rijekom Savom. Područje je bilo u izrazito nepovoljnom operativno – taktičkom položaju [18]. Unatoč srpskim slabostima postojala je opasnost da srpske snage iz Zapadne Slavonije zajedno sa Srbima iz Bosne naprave prodor prema Podravskoj Slatini i presjeku Podravsku magistralu [19].

Plan oslobodilačke operacije „Bljesak“ izrađen je i odobren početkom prosinca 1994. godine. Glavni stožer HV – a i njegov načelnik general zbora Janko Bobetko bili su glavni planeri operacije koja je za temelj uzela operaciju „Orkan ’91“. Planeri „Bljeska“ željeli su nastaviti tamo gdje je operacija „Orkan“ bila zaustavljena [20].

Za izvođenje operacije bile su predviđene snage Zbornog područja Bjelovar koje su trebale osloboditi Zapadnu Slavoniju i izbiti na državnu granicu. Oklopno – mehanizirane snage uz potporu pješaštva trebale su duž autoceste iz smjera Novske i Nove Gradiške razdvojiti neprijateljske snage, deblokirati autoput i osloboditi Okučane. Zauzimanjem Stare Gradiške i rušenjem mosta na Savi želio se spriječiti mogući protuudar snaga Vojske Republike Srpske (VRS) iz 1. Krajiškog korpusa.

Glavni smjerovi napada i predviđene snage na pojedinim pravcima bile su:

  • smjerom Šagovina – Cage – Okučani, snage 81. gardijske bojne (gb.)
  • smjerom Nova Gradiška – Okučani, snage 4/5. gardijske brigade (gbr.), 121. domobranske pukovnije (dp.)  i topnička satnija 123. brigade (ts/br.)
  • smjerom Novska – Okučani, snage 125. dp., 1/3. gbr. i ts/3. gbr.

Pomoćni smjerovi napada i predviđene snage bile su:

  • smjerom Gorice – Stara Gradiška, snage 80. gb. i 1/15. protuoklopno raketne brigade (potrbr.),
  • smjerom Novska – Jasenovac  , snage 1/125. dp.,
  • smjerom Subocka – Lipik – Bijele stijene, snage 105. br.

Specijalna policija MUP – RH imala je zadatak zajedno sa 2/1. gbr. ubaciti se u pozadinu neprijatelja i izvršiti razdvajanje prostora sjeverno od komunikacije Novska – Nova Gradiška. Također, specijalna policija imala je zadatak razbiti neprijatelja na prostoru Psunja. Zapovjedno mjesto Glavnog stožera bilo je u Garešnici dok je izmješteno zapovjedno mjesto bilo u Novoj Gradiški [21].

Mi-24

MiG-21

Prvi put se planirala masovnija upotreba zrakoplovstva prije svega kao potpora snagama na zemlji i za protuoklopnu borbu. Hrvatsko ratno zrakoplovstvo i protuzračna obrana (HRZ PZO)  za operaciju su imali spremno 12 zrakoplova MIG – 21 i 4 borbena helikoptera Mi – 24 za blisku potporu snagama na zemlji [22].

Hrvatska vojska također je imala na raspolaganju dva sustava bespilotnih letjelica koje su omogućavale praćenje pokreta snaga, izviđanje u stvarnom vremenu, navođenje topničkih snaga, navođenje zrakoplovstva i dostavljanje podataka u stvarnome vremenu na zapovjedna mjesta svih razina [23].

Snage HV – a određene za operaciju podijeljene su prema namijeni u tri postroja:

  • prvi udarni postroj činile su gardijske motorizirane brigade, postrojbe posebne namijene i zrakoplovstvo,
  • drugi postroj činile su domobranske i druge pričuvne postrojbe,
  • treći postroj činile su snage potpore i osiguranja [24].

Postrojbe određene za operaciju bile su u svojem borbenom rasporedu na linijama odakle su trebale krenuti u napad tri mjeseca prije početka napada. Takvim postupanjem HV je postigao taktičko iznenađenje i operativnu prednost u odnosu na neprijatelja [25].

Snage Srpske vojske Krajine

Okupirano područje Zapadne Slavonije branio je 18. korpus Srpske vojske Krajine (SVK) sastava: 54. laka brigada (lbr.), 5. jurišna brigada (jbr.), 51. lbr., 98. lbr., bataljon specijalne milicije, 59. daruvarski odred, taktička grupa 1 (TG – 1) [26] .Srpske snage brojale su oko 4 000 vojnika i časnika. Veliki problem u 18. korpusu bio je nedostatak ljudstva za popunu postrojbi. Nedostajalo je i školovanih časnika kojih je bilo 38 od 151 predviđenog borbenim rasporedom. Dočasnika je bilo svega 22 od 138 predviđenih. Nedostatak stručnog kadra odrazio se na borbenu spremnost i moral jedinica koji je bio vrlo nizak [27]. Teško socijalno – ekonomsko stanje na okupiranome području odrazilo se i na 18. korpus. Vojska je postala paravan za različite kriminalne djelatnosti, prije svega krijumčarenje. Srpska milicija nije bila u stanju provoditi zakon i zaustaviti kriminal koji je bio u stalnom porastu. Vojska i milicija bavile su se politikom umjesto obranom dok se srpsko političko vodstvo Zapadne Slavonije međusobno sukobljavalo u borbi za vlast.

Srpska okupacijska vlast u Kninu nije učinila ništa da se stanje popravi. Glavni štab SVK na čijem je čelu bio general major Milan Čeleketić, bivši zapovjednik 18. korpusa, nije učinio ništa da bi se podigla borbena spremnost jedinica. Nakon odlaska s dužnosti zapovjednika 18. korpusa, Čeleketić je postavio pukovnika Lazu Babića. Pukovnik Babić je štabu SVK slao lažne izvještaje, u kojima je stanje 18. korpusa prikazivano kao zadovoljavajuće, iako je Babić imao potpuni uvid u nespremnost korpusa za borbu. General Čeleketić je također bio upoznat s lošim stanjem korpusa ali o tome nije obavijestio svoje nadređene [28].

Ljudski i tehnički potencijal 18. korpusa nije bio dovoljan da se suprotstavi hrvatskim snagama. Veliki problem srpskim snagama bila je odvojenost ljudstva od teškog naoružanja koje je prema Venceovom planu bilo pod nadzorom UNPROFOR – a u skladištima. Srpske snage imale su krivu predodžbu o jačini, rasporedu i namjerama HV – a. Nisu zamijećeni pokreti i približavanje hrvatskih snaga crtama razgraničenja. Također nisu postojali ni razrađeni planovi obrane u slučaju napada HV – a [29]. Srpska obrana dodatno je omekšana subverzivnim djelovanjem hrvatskih obavještajnih službi. Hrvatske vlasti poticale su Srbe da kupuju neograničene količine namirnica koje su nedostajale na okupiranome području, prije svega goriva, čime su poticale crnu ekonomiju i potkopavale ustavno – pravni sustav RSK [30]. Kod Srba se pojavio masovni defetizam jer su otvaranjem autoceste vidjeli da se bolje živi na neokupiranim dijelovima Hrvatske pa su se jednostavno prepustili razvoju situacije.

_____________________

[1] Kronologija, n. dj., str. 127

[2] N. Barić, n. dj. , str .148

[3] N. Barić, n. dj. , str. 176

[4] Kronologija, n. dj., str. 151

[5]Milisav Sekulić Knin je pao u Beogradu, Nidda Verlag, Bad Vilbel, 2001, str. 97

[6] N. Barić, n. dj , str . 423

[7] Republika Srpska Krajina, Državna komisija za utvrđivanje uzroka i načina pada Zapadne Slavonije, Broj: 1 – 43/95, Knin, 11. 07. 1995. Hrvatski memorijalno – dokumentacijski centar Domovinskog rata, kut. 291.

[8] N. Barić, n. dj , str.  424

[9] RSK, Državna komisija za utvrđivanje uzroka i načina pada Zapadne Slavonije, Broj: 1 – 43/95, Knin, 11. 07. 1995. HMDCDR, kut. 291.

[10] Milisav Sekulić Knin je pao u Beogradu, Nidda Verlag, Bad Vilbel, 2001, str. 99

[11] Kronologija, n. dj, str. 456

[12] N. Barić, n. dj , str. 202 – 206

[13] Kronologija, n. dj, str. 430 i 436

[14] Kronologija, n. dj, str. 448

[15] N. Barić, n. dj, str. 475

[16] Janko Bobetko, Sve moje bitke, vlastita naklada, Zagreb, 1996, str 400

[17] N. Barić, n. dj, str. 492

[18] M. Sekulić, n. dj., str. 98

[19] J. Bobetko, n. dj, str. 400

[20] B. Magaš i I. Žanić, n. dj, str. 87

[21] J. Bobetko, n. dj, str 394 – 395

[22] Domazet – Lošo, Davor, Hrvatska veliko ratište, Udruga Sv. Juraj, Zagreb 2002, str 118

[23] Pavičić, Marijan, Borba Davida i Golijata, Hrvatski vojnik, br 25, god 7, str 15, srpanj 1997

[24] Domazet – Lošo, Davor, Vojni aspekti strategijskih odrednica za operacije oslobađanja okupiranih područja Republike Hrvatske, Hrvatski vojnik, br 16, god 6, str 10, listopad 1996

[25] J. Bobetko, n. dj, str 402

[26] J. Bobetko, n. dj, str. 393

[27] M. Sekulić, n. dj str. 101

[28] M. Sekulić, n. dj str. 102

[29] RSK, Državna komisija za utvrđivanje uzroka i načina pada Zapadne Slavonije, Broj: 1 – 43/95, Knin, 11. 07. 1995. HMDCDR, kut. 291

[30] M. Sekulić, n. dj. Str. 99

One comment on “Osloboditeljska akcija Bljesak – drugi dio

  1. crveni says:

    bez komentara

Sharing Buttons by Linksku