Osloboditeljska akcija Bljesak – prvi dio

Hrvatska povijesna znanost nije se sistematičnije bavila osloboditeljskom akcijom „Bljesak“ a hrvatska javnost upoznata je samo konačnim ciljem akcije koji je bio potpuno oslobođenje do tada okupiranog područja Zapadne Slavonije i otvaranja autoceste Zagreb – Lipovac. Vojni aspekt operacije, pripreme, početak, tijek i smjerovi napada upotrijebljenih vojnih snaga i danas su relativna nepoznanica. Ovom radnjom pokušao sam ukazati na  važnost akcije kao prve takve akcije širih razmjera po broju angažiranih vojnika i materijalno – tehničkih sredstava protiv neprijatelja.

Geografsko – demografska obilježja zapadne Slavonije


View Larger Map

Područje Zapadne Slavonije čine bivše općine: Požega, Orahovica, Podravska Slatina, Virovitica, Grubišno Polje, Daruvar, Pakrac, Nova Gradiška i Novska. Prostor je to između rijeka Save na jugu i Drave na sjeveru. U središnjem dijelu nalazi se brdsko područje Psunja i Papuka. Prema popisu stanovništva iz 1991. godine na području Zapadne Slavonije živjelo je 322 593 stanovnika. Od toga je bilo 208 550 Hrvata, 79 375 Srba, te 34 468 pripadnika drugih naroda [1].

Zbog autoceste Zagreb – Lipovac, pruge Zagreb – Tovarnik, Podravske magistrale, Jadranskog naftovoda i plovnog puta na rijeci Savi, područje Zapadne Slavonije ima veliki ekonomski značaj za Republiku Hrvatsku. To su žile kucavice koje spajaju istok i zapad Hrvatske. Zauzimanjem tih komunikacija, u pitanje bi se doveo opstanak hrvatske države.

Izbori 1990. godine i početak napetosti

U Hrvatskoj su održani izbori tijekom travnja i svibnja 1990. godine a na njima je pobijedila Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) [2]. HDZ je imao jasan program koji je nudio neovisnost Hrvatske i zaštitu interesa hrvatskog naroda. S tim programom dobio je nešto više od 40% glasova [3].

Srbi u Hrvatskoj, u isto vrijeme, osnovali su Srpsku demokratsku stranku (SDS). Ubrzo, nakon osnivačke skupštine u Kninu 17. veljače 1990. godine, počinje osnivanje ogranaka u drugim dijelovima Hrvatske. Na području Zapadne Slavonije osnovani su ogranci u Pakracu (16. lipnja), Okučanima (27. srpnja) i Novoj Gradišci (15. listopada) [4].

Nakon provedenih izbora, srpsko stanovništvo na područjima u kojima su imali većinu, odbija prihvatiti novu hrvatsku vlast [5]. Tako je od 19. kolovoza do 2. rujna 1990. godine održano izjašnjavanje o srpskoj autonomiji u Hrvatskoj. U Zapadnoj Slavoniji izjašnjavanje je održano u općinama Daruvar, Garešnica, Grubišno Polje i Pakrac [6]. Srbi su izglasali autonomiju.

Pakrac je trebao postati središte srpske autonomije u Zapadnoj Slavoniji koja bi obuhvaćala: Daruvar, Grubišno Polje, Podravsku Slatinu, Požegu i Voćin. Dužnosnik SDS – a i jedan od vođa kasnije pobune za Zapadnu Slavoniju bio je Veljko Džakula. Odluka o ulasku općine Pakrac u sastav Srpske autonomne oblasti Krajine (SAO Krajina) donesena je 22.  veljače 1991. godine. Uskoro, 1. ožujka, u Pakracu dolazi do oružanog sukoba hrvatske policije i dijela Srba koji su se pridružili srbijanskoj oružanoj agresiji. Srbi s područja Zapadne Slavonije su 12. kolovoza 1991. osnovali Srpsku autonomnu oblast Zapadna Slavonija [7].

Početak srpske oružane agresije

Balvan revolucija - Foto: Slobodna Dalmacija

Srpska oružana agresija protiv Republike Hrvatske započela je 17. kolovoza 1990. godine tzv. balvan revolucijom kad je srpsko stanovništvo Benkovca, Obrovca i Knina organiziralo samozvane naoružane straže i postavilo barikade na prometnicama koje prolaze tim područjem. Istog dana dva vojna zrakoplova Jugoslavenske narodne armije (JNA) presrela su tri helikoptera Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske (MUP RH) nad Likom i prisilila ih na povratak u Zagreb. Poslane policijske snage imale su zadatak razoružati straže, deblokirati prometnice i uvesti red [8].

Prvi otvoreni sukob srbijanskih agresora i hrvatskih snaga na području Zapadne Slavonije dogodio se 1. ožujka 1991. godine, gotovo mjesec dana prije poznatih događaja na Plitvičkim jezerima i tzv. Krvavog uskrsa.

Sukob je započeo razoružavanjem policajaca hrvatske nacionalnosti u Policijskoj postaji Pakrac od strane srbijanskih agresora. Ujutro, 2. ožujka, pobuna je slomljena intervencijom posebnih jedinica MUP RH. Agresori su se odmetnuli u šumu iznad grada iz koje su povremeno otvarali vatru iz pješačkog naoružanja na grad. Na ulicama Pakraca, 3. ožujka, pojavila su se oklopna vozila JNA koja su kontrolirala prilaze gradu [9]. Svaki put kada bi snage MUP – a i Zbora narodne garde (ZNG) krenule u napad da suzbiju srbijanske agresore, JNA bi zauzimala položaje između agresora i hrvatskih snaga stvarajući tzv. tampon zone među sukobljenim stranama koje su kasnije korištene kao početni položaji za napade na hrvatsku stranu.

U sukob u Pakracu bila je uključena i srpska propaganda. Beogradski listovi pisali su o „masakru nad golorukim narodom“, „progonu i maltretiranju žena i djece od Tuđmanovih specijalaca“. Ove optužbe opovrgnute su od Saveznog sekretarijata unutrašnjih poslova (SSUP), ranjena su bila dvojica pripadnika MUP – a Hrvatske [10]. Sukob u Pakracu bio je povod za naoružavanje srpskog stanovništva na području Zapadne Slavonije [11]. Naoružavanje je izvršeno oduzetim oružjem Teritorijalne obrane (TO) koje je JNA nelegalno oduzela i odvezla u svoja skladišta tijekom svibnja 1990. godine [12].

Nakon referenduma za samostalnost Hrvatske održanog 19. svibnja 1991. godine i proglašenja neovisnosti 25. lipnja 1991., dio Srba odbija mirnim putem prihvatiti Hrvatsku samostalnost. Uskoro započinju još žešći napadi i provokacije na području Zapadne Slavonije. Tako su srbijanski agresori dignuli u zrak željezničku prugu kod Pakraca 6. Srpnja [13], 19. srpnja ubijena su dva hrvatska policajca, a petorica ranjena prilikom napada agresora na Sirač [14].

Tijek oružane srpske agresije

Srbijanski agresori u Zapadnoj Slavoniji 12. kolovoza proglasili su SAO Zapadnu Slavoniju. Na stranu Srba aktivno se uključila JNA [15]. Srpske jedinice napadaju Okučane, Gornje Bogičevce, Kosovac i Medare. Blizu sela Smrtić u borbama su ubijena dva hrvatska gardista [16]. Ovim napadima započinje otvoreni rat. Jedinice 5. korpusa JNA iz Banja Luke prelaze most preko Save, ali su privremeno zaustavljene u napredovanju, jer su hrvatske snage digle u zrak most preko kanala Strug [17]. Osnovni smjer napredovanja srbijanske oružane sile bio je Gradiška – Virovitica [18]. Izbijanjem na Podravsku magistralu JNA bi zaokružila cijelu Slavoniju i pripojila ju Velikoj Srbiji.

Poraz JNA kod Vukovara zaustavio je daljnji prodor prema Zagrebu i Varaždinu i spajanje s jedinicama Banjalučkog korpusa koji je nadirao prema Virovitici [19]. Iako je armija zauzela velik prostor Zapadne Slavonije, nije više imala potencijala za daljnje napredovanje zbog neuspješne mobilizacije.

Banjalučki 5. korpus koji je bio nositelj napadnih operacija u Zapadnoj Slavoniji i pod čijom je zonom odgovornosti bilo područje, umjesto pet brigada imao je samo jednu i pol brigadu na raspolaganju [20].

Srpske snage granatiraju bolnicu u Pakracu - Izvor: YouTube

Okupirano područje, okupirano je jedino zbog višestruke nadmoći u naoružanju svih vrsta i kalibara kojim je raspolagala JNA. Srbizirana JNA je od samih početaka agresije napadala civilne ciljeve. Poznat je primjer neprestanog granatiranja bolnice u Pakracu gdje je bilo smješteno dvjesto i sedamdeset mentalno zaostalih bolesnika [21]. Okupirana područja očišćena su od Hrvata i nesrpskog stanovništva. U selima Četekovac i Balinci su opljačkali i spalili kuće, a stanovnike masakrirali [22]. Nažalost, sličnih primjera je mnogo jer je napadanje i zastrašivanje civila bio dio srpske taktike da bi se dobio etnički čišći prostor.

Operacije „Otkos – 1“ i „Orkan ’91“

Karta operacija "Otkos-1" i "Orkan '91" - Foto: wikipedia, autor: Pavle Močilac

Početak listopada 1991. godine značio je zaustavljanje Banjalučkog korpusa u njegovim napredovanjima. Uskoro je Glavni stožer Hrvatske vojske (GSHV) počeo planirati operaciju kojom bi se oslobodila okupirana područja Zapadne Slavonije.

Prva napadna operacija Hrvatske vojske (HV) operativne razine, jer ostale su napadne akcije bile taktičke razine, bila je operacija „Orkan ’91“. Izvodile su je postrojbe Operativne grupe  Posavina (OG Posavina) [23]. Istodobno je izvedena operacija “Otkos – 10“. Cilj operacije bio je osloboditi područje Bilogore i Papuka, odakle su napadani gradovi: Daruvar, Bjelovar, Virovitica i Grubišno Polje [24]. Odbacivanjem neprijatelja osigurala bi se i Podravska magistrala koja je postala glavna veza zapada i istoka zemlje.

Hrvatska je vojska uspješno lomila otpor neprijatelja, pa je tako 127. virovitička brigada razbila brigadu srpske 28. partizanske divizije dok je 57. samostalna bojna iz Grubišnog Polja uništila jedinicu Belih orlova na području Papuka. Oslobođeno je 170 četvornih kilometara i 21 mjesto. Postrojbe OG Posavina približile su se strateškoj prometnici između Pakraca i Okučana, ali je nisu uspjele presjeći [25]. Neprijatelj, koji je potisnut dublje u brda Papuka, prilikom povlačenja počinio je stravične zločine nad preostalim Hrvatima.

U Voćinu je ubijeno više od 30 Hrvata, kuće su temeljito opljačkane a zatim spaljene. Crkva u središtu mjesta, koja je služila kao skladište municije, srušena je do temelja. Većina Srba iz sela pobjegla je sa srbijanskim postrojbama u povlačenju. Sa zločinom su bili upoznati i promatrači Europske zajednice (EZ) [26].

Hrvatska vojska zaustavljena je u svojim napredovanjima 3. siječnja 1992. godine  potpisivanjem Sarajevskog primirja i prihvaćanjem Vanceovog mirovnog plana. Hrvatske bi snage, da akcija nije zaustavljena, ubrzo  izbile na autoput, čime bi neprijatelj bio u okruženju i poražen [27].

______________________

[1] Republika Hrvatska, Republički zavod za statistiku, Popis stanovništva, domaćinstava, stanova i poljoprivrednih gospodarstava 31. ožujak 1991. Stanovništvo prema narodnosti po naseljima, Zagreb, 1992.

[2] Nikica Barić , Srpska pobuna u Hrvatskoj 1991 – 1995, Golden Marketing, Zagreb, 2005, str. 53

[3] N. Barić, n. dj , str 53

[4] N. Barić, n. dj , str 56

[5] N. Barić, n. dj , str 62

[6] N. Barić, n. dj , str 85

[7] N. Barić, n. dj , str 99

[8] Kronologija rata, agresija na Hrvatsku i BiH, HIC, Zagreb, 1998, str  29

[9] Kronologija rata,  n. dj, str  42

[10] Kronologija, n. dj, str 43

[11] N. Barić, n, dj , str 114

[12] Branka Magaš i Ivo Žanić, Rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb – Sarajevo, 1999, str. 46

[13] Kronologija, n. dj., str. 73

[14] Kronologija, n. dj., str. 77

[15] N. Barić, n. dj. , str. 121

[16]Kronologija, n. dj., str. 84

[17] Kronologija, n. dj., str. 85

[18] Ozren Žunec, Rat i društvo: ogledi iz sociologije vojske i rata, Naklada Jesenski i Turk i Hrvatsko sociološko društvo, Zagreb, 1998, str. 109

[19] Branka Magaš i Ivo Žanić, Rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, Naklada jesenski i Turk, Zagreb – Sarajevo, 1999, str. 82

[20] B. Magaš i I. Žanić, n. dj., str.  83

[21] Kronologija, n. dj., str. 99

[22] Kronologija, n. dj., str. 91

[23] Branka Magaš i Ivo Žanić, Rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, Naklada jesenski i Turk, Zagreb – Sarajevo, 1999, str. 86

[24] B. Magaš i I. Žanić, n. dj., str. 87

[25] B. Magaš i I. Žanić, n. dj., str. 87

[26] Kronologija, n. dj., str. 120

Comments are closed.

Sharing Buttons by Linksku