Privatnosti đe me nađe

Jučer se dogovorih naći s frendom na pivi. Jednoj od onih iz prethodnih postova. Ja tamo njega nema. Kaže da je zaštopo wc. Zaboli me šta radiš, dovuci dupe u pivnicu. Dok njega nema brojim zvijezde ali svjetlo je pa se ne vide. Vadim mobitel i idem čitati malo stranih portala da mi ne bude muka od hrvatskih novinarčića i njihove neukosti u pisanoj riječi i životu. Pronađem članak o Facebook privatnosti. Pročitam i zapitam se šta je to privatnost.

Što je to privatnost?

Prije Facebooka nitko nije obraćao pozornost toliko na privatnost. Najveća sfera privatnosti je bila da ugasiš/upališ router i dobiješ novu IP adresu kako bi mogao skidati sa Rapidshare neograničeno. A i to je novijeg doba. Još prije privatnost je bila nešto što su stvarno rijetki koristili. Radi anonimiziranja surfanja i ostavljanja traga na Internetu. Al’ opet kažem, to su stvarno rijetki koristili. Nije bilo recimo oglasa koji su usmjereni samo prema tebi a da to netko mrzi pa da zezne sistem tako da ide preko proxya. Proxy se koristio za malo žešće stvari.
Tako smo frend i ja pričali prije 5-6-7 godina o proxy-ima, napravili si i programčić koji će nam mijenjati proxy-e svako malo kako bi hakerirali određen servis (nije bitno što), pravili tamo neke proxy chainove kako bi trag što više prikrili i onda budala hakira bez ijednog proxy-a sa svog kompjutera. Naravno da su ga otkrili. Ali servis nije bio toliko ozbiljan, znao je administratora toga pa je dobio zabranu korištenja dotičnog samo pola godine, bez javljanja Carnetu, policiji i američkoj CIA, FBI, NSA, XYZ, KGB, BGD, ERN i ostalim troslovnim američkim kraticama.

Facebook

Udaljio se ja od teme, zabrijao na te proxy-e. Onda je došao Facebook. Pa se nakon 2-3 izmjene samog servisa, nakon što je poprimio epske razmjere, svi su počeli pisati o nekoj privatnosti, javljat se udruge za ljudska prava, za dječja prava, za zaštitu svejeda od vegetarijanaca, udruga slobodnih zidara i parče drugih kako Facebook ugrožava privatnost, da se to vidi, da oni to ne brišu, da ovo da ono. Pa traže neki panic button. I ja si sve mislim koji je vrag tim ljudima. Prvo, ako ti se ne sviđa nemoj koristiti. Drugo, ovo prvo je preokrutno rečeno. Treće – postoje različite postavke s kojima se može ograničiti pravo pristupa vašem profilu i zidu. A četvrto – jedina teza koju ljudi koriste glede privatnosti na Facebooku je “ja ne želim da to svi vide”. Ajd evo da na slikama konkretiziram. Recimo, nitko ne želi da slike na kojima si pijan ili radiš nešto kažnjivo ili se družiš s damama noći ili nešto deseto izađu na vidjelo. Za početak je glupo što ih je netko i slikao al dobro. Nemoj onda stavljati takve slike na Facebook. Ako nekom baš želiš pokazati kolika si budala, imaš mail ili neki servis za slanje datoteka pa to koristi.

A opet, s druge strane, netko od tih frendova te može dovest u inkriminirajući položaj. Istina, al glupo mi to zvati frendom koji će ti to napraviti. Neki dan mi frend stavio na zid nešto što nisam htio, rekao mu ajd makni i on maknio. I sve 5. Poslije smo se smijali tome što je napisao, ali dok smo sjedili u birtzu, ne preko Facebooka gdje svi to mogu vidjeti. Znači ne gledam, usudio bih se reći, paranoično na to ko će šta vidjeti i da mi je normalno da su svi sumnjivi dok ne dokažu da nisu krivi. Odnosno da su svi potencijalni ostavljači inkriminirajućih podataka na mom dijelu Facebooka.
Al eto, sto ljudi sto čudi, sto žena duplo više sisa. Svako ima svoja prava.

A što je pisalo u tom članku.

Cura je napravila studiju među mlađim korisnicima Facebooka. Dala je u članku 2 cure. Obje mlade, cca 20 godina. Jedna gleda na Facebook kao neko živo tijelo koje ostane na Internetu kad se odjavi od dotičnog. Ona to ne želi. Da to tijelo živi (kakve su to nakaradne izjave jaoooooo) dok nje nema. Da ne bi netko drugi kačio nešta po tom tijelu. Zato ona radi nešto što su tiniđeri počeli zvati super log-off. Daklem riječ je o sljedećem. Samo logoff ostavlja to digitalno tijelo da pravi kuršlus na Internetu. Zato ta cura deaktivira račun. Deaktivacija na Facebooku je super zeznuta kad trebaš zaprave se odjaviti. Moraš slati mejlove Cukenbergu i kinezima koji rade za njega da ti fizički obriše sve slike, sve postove, sve, sve, sve, a ne da ti samo u tablici na polju display stavi 0 umjesto 1. Ali to ovoj curi ide u korist. Zna da joj račun nije obrisan, da kad se ponovno logira sve će biti tu. Ali dok je deaktivirana ne može je nitko tagirati na slikama, nitko pisati na zidu a pogotovo ne ona ružna plavuša koja joj se želi osvetiti što joj je otela dečka. Gjnaaaah. A kad se spoji opet je sve tu, može se javiti svima kao da je oduvijek tu.
Ona druga cura iz članka, ne radi super log-off. Ona radi nešto što ne znam kako smjestiti to u jednu riječ u hrvatskom jeziku. Whitewalling. Kao pojam bi to bilo sljedeće. Briše sve stare statuse, slike i poruke na zidu. Ako netko nešto njeno lajka, ona to odlajka kako ne bi to bilo zapisano u tamnim serverima Facebooka. Tako prije svakog novog statusa briše stare. Jer to je bilo onda a ovo je sad. I ne treba netko sad vidjeti šta je bilo onda jer je onda to možda bilo dobro a sad bi to možda moglo biti jako loše. Zato, pročita komentar koji joj netko ostavi i obriše. Lajk ostavi nekoliko dana da vidi većina. Pitali su je zašto to radi? Odgovorila je ‘too much drama’. Razlog je ovaj gore napisan – to je bilo onda, a sad je sad i to ne treba miješati.
A onda sam našao članak i o nekom dečku, koji se ne dotiče Facebooka nego mobitela i privatnosti na mobitelu. Čovjek ne želi da njegov broj mobitela imaju svi. Jasno. Ne želi ga čak ni prijateljima dati. Kaže on ovako nekako – ja imam google account preko kojeg mi u SAD možemo zvati besplatno na mobitel i na fiksni broj i ja sam sebi napravio da je moj broj mobitela tajan i samo je zapisan u Google Phone servisu. Ako me netko treba dobiti zove me na Google Phone, on to šalje na moj mobitel. Tako me svi znaju kao ime.prezime a moj broj je tajan. Ako želim da me ne smetaju samo stavim Do Not Disturb i poruke i pozivi mi ne stižu na mobitel. Tek kad postanem Available mi se to sve prikaže.

Zaključak

Nemam nekog zaključka. Imam svoje mišljenje. Za ove tri osobe sa njihovim slučajevima bih rekao da su paranoične. Kad bi birao najmanje paranoičnu osobu onda bi to bila cura koja “whitewalla”. Ali ne mislim niti hoću išta od toga raditi. Ja to vidim na način “kriminalac prikriva tragove, pošten čoek ne” al se puno ljudi neće sa mnom složiti.
Za kraj sam i ja obavio razgovor s frendom s početka priče koji je zaštop’o wc.
Nedorečen – šta ti radiš od tih skrivanja i brisanja po Facebooku?
Frend – whitewallam.
Nedorečen – jeb*** emgleski, koristi naš jezik 😀
Frend – odj***. što se tiče statusa ostavljam ih do mjesec dana onda ih brišem. Slike isto. Vide ljudi di sam bio i to je to. Ostavljam samo slike postavljene s mobitelom jer tako ja zamišljam Facebook. Imaj prave frendove tamo i onda eto kao neka velika mailing lista na koju šaljem te mobilne slike. Za ostalo, što je bilo bilo je.
Nedorečen – a sad, zašto to radiš? baš me zanima s kojim stavovima pristupaš tome.
Frend – Ne znam, ne znam, ne postoji racionalno objašnjenje, niti ja racionalno gledam na sve koji to tako rade. Nedorečeni, postali smo previše paranoični. Slobodni zidari preuzimaju svijet … i naginje kriglu.

Comments are closed.

Sharing Buttons by Linksku