Posljednji dio: Nazad do Hrvatistana

Kraj sage “Put od Zagreba do Teherana ili kako natankati 55 litara dizela i izbjeći nagradno bičevanje”

U Dogubeyazit smo stigli navečer oko 22 sata jer smo dugo stajali na granici. Turci su pregledali cijeli auto i morali smo vaditi sve stvari jer su tražili skrivene sagove i gorivo. Nisu ništa našli ali su ispremetali cijeli auto. Kada smo stigli u Dogubeyazit odbacili smo Metina kući i uzeli smo hostel, ustvari štenaru jer nije bilo grijanja niti tople vode. Ujutro katastrofa. T. je shvatio da smo negdje izgubili zeleni karton i prometnu od auta. Bez toga nismo mogli izaći iz Turske sa autom. Zvali smo Metina da pođe sa nama do granice jer smo mislili da smo ih tamo ostavili. Metin je razgovarao sa carinicima koji su rekli da nikakve dokumente nisu našli. Morali smo ići na policiju.

Na povratku naišli smo na vojne vježbe turske vojske. Sat vremena smo stajali i gubili vrijeme na cesti dok su pored nas prolazili kamioni, tenkovi i ostala oklopna vozila. Kada smo stigli u grad otišli samo na policiju koja nam je izdala potvrdu o izgubljenim dokumentima. Potvrda je vrijedila za cijelu Tursku ali ne i za zemlje EU. Trebali smo kopiju od Hrvatskog MUP – a. T. tata je nabavio kopiju i rekao da će nam ju faksirati kada stignemo u Istanbul.

U Istanbulu smo trebali prespavati kod Hakana našeg novog couch surffing domaćina.

Turska je prevelika zemlja. Put od Dogubeyazita preko Ankare do Istanbula je trajao dva dana. Spavali smo u autu i vozili se očajnim cestama. Skoro smo poginuli. Negdje na sredini puta u nekoj zabiti vozili smo po kiši i par metara ispred auta je pala stijena veličine štednjaka koja se raspala i zasula auto. T. je naglo zakočio i zaobišao ju. Da smo naišli par sekundi kasnije… Nakon toga smo bili malo šutljivi. Putujući do Istanbula nismo se nigdje zaustavljali radi razgledavanja, samo bi stali da nešto pojedemo.

Hakan živi na europskoj strani Istambula preko puta stadiona Galatasaray. Ima 30 godina i živi sa cimerom kojeg nije bilo. Hakan je jako čudan mladić. Obožavatelj je Eurovizije. Ima sve snimke od 1968. do danas. Znao je sve pjesme napamet što nam je i pokazao pjevajući hitove pred nama. Ljeto 2007. proveo je putujući Hrvatskom, Bosnom i Srbijom. Najviše ga se dojmila Hrvatska zbog svojeg standarda, obale i jer je upoznao Emiliju Kokić dok je bio u Rabcu.

T. i ja planirali smo ostati dva dana u Istambulu. Željeli smo još vidjeti Topkapi saray i naći se Tubom našom prvom domaćicom.

Topkapi je Versailles istoka. Topkapi na turskom znači „Dvorac topovskih vrata“. Turski sultani su stvarno znali raskošno urediti svoje boravište ne štedeći sredstava. Palača je sagrađena na mjestu srušene palače bizantskih careva. Dvorac je smješten na krajnjem dijelu uzvišenog rta koji pruža pogled na Zlatni rog i Mramorno more, sa pogledom na Bospor. Dvorski kompleks se sastoji od mnogobrojnih manjih zgrada koje su grupirane u četiri zasebna dvora, koji su odvojeni vratima.Topkapi su glavna vrata na ulazu u kompleks, prema kojima je dvor i dobio ime.

Nakon Topkapija otišli smo do bazara kupiti poklone za obitelj. Kupili smo nekakve narukvice za koje smo se cjenkali. Platili smo ih manje od 20 kuna. Pošto je bio petak sve je bilo krcato ljudima i bila je gužva. Morali smo doći do trga Taksim gdje smo se trebali naći sa Tubom. Taksim je središte Istanbula. Tamo se nalazi spomenik Ataturku a oko trga se nalaze mnogi restorani, kafići i trgovine. Popili smo piće, prvi alkohol nakon dva tjedna sa Tubom i  zahvalili joj se na svemu. Kući smo stigli rano. Malo smo razgovarali sa Hakanom i legli jer smo željeli krenuti što ranije.

Krenuli smo ujutro oko 9. Trebalo nam je sat i pol vremena dok smo izašli iz Istanbula. Pošto je bio Dan neovisnosti gužve su bile još veće. Namjeravali smo preko Grčke stići do Skopja gdje smo trebali pokupiti T. sestru. Put do granice smo prešli za tri sata. Turski carinici nas nisu gnjavili. Granica je na rijeci Marici. Problemi su počeli sa Grcima. Pošto nismo imali prometnu i zeleni karton iako smo imali kopije koje nam je faksirao hrvatski MUP nisu nas pustili preko granice. Vrijeme je bilo očajno jer je padala kiša i puhao vjetar. Morali smo nazad u Tursku. Izgubili smo tri sata tražeći nekoga tko bi nam mogao objasniti što trebamo učiniti. Našao se neki lik koji je natucao engleski i odveo nas do osiguravajućeg ureda. Tamo su nam objasnili da trebamo ponovno osigurati auto i to dva puta. Jedno osiguranje za Grčku i ostatak Europe i jedno za Tursku. Osiguranje bi vrijedilo dva tjedna. T. je morao platiti 112 eura za dva osiguranja. Nije nam bilo jasno zašto moramo platiti osiguranje za Tursku ako smo od granice udaljeni 300 metara i nemamo namjeru više se vraćati.

Kad smo se vratili sa valjanim papirima Grci su nas pustili preko granice iako su se malo čudili našim putovnicama kada su vidjeli iranske vize. Od granice do Soluna vozili smo se dva sata po autocesti. U Solunu smo malo odmorili. Bilo nam je što nismo mogli ostati malo dulje da razgledamo grad koji nam se činio lijepim. Od Soluna do makedonske granice ima manje od sata vožnje. Granicu smo prešli bez čekanja i krenuli odmah prema Skopju koje je udaljeno oko sat i pol vožnje. U Skopje smo stigli oko 22 navečer. Prespavali smo kod T. sestre u stanu. Bila je subota i namjeravali smo stići u Hrvatsku do ponedjeljka.

Nedjelju u Skopju smo proveli u šetnji. Stanje oko Tošine smrti se smirilo, kafići više nisu puštali njegovu glazbu. Maknuti su njegovi plakati sa glavnoga gradskoga trga.  Bila je to jedna lijena kasno jesenska nedjelja. T. sestra nas je odvela do Lezet aje oriental art caffea. Jedno lijepo uređeno mjesto u orijentalnom stilu koje treba posjetiti. Cijene su bile povoljne. Turska kava košta 50 dinara, vruća čokolada 90 dinara, čajevi su od 50 do 130 dinara. Ponuda je stvarno raznolika. Iznenadilo nas je što imaju sahlep i turski čaj. Nakon Lezeta smo otišli autom do Vodne gore koje je omiljeno izletište građana Skopja. Pogled na grad je lijep. Večer smo proveli gledajući filmove na laptopu i izležavajući se.

Prema Hrvatskoj smo krenuli ujutro. Put je trajao osam sati uz jedno stajanje u Nišu gdje smo pojeli burek. Dok su T. i sestra bili na kavi, skoknuo sam do niške tvrđave i malo slikao. Ništa posebno. Kroz Beograd smo samo protutnjali i stigli smo na granični prijelaz Bajakovo, stigli smo u Hrvatistan.

T. i ja stvarno smo bili sretni jer nas je još od Irana morila neka nostalgija, nedostajala nam je domovina. Nedostajale su nam male stvari koje nismo mogli raditi na putu. Zavaliti se u kadu punu vruće vode, popiti pivo, držati se za ruku sa curom, spavati u krevetu, ići na normalni WC a ne na radioaktivni čučavac. Nedostajale su nam obitelj. Shvatili smo da Hrvatska uopće nije loše mjesto za život i da možemo biti sretni svojim životnim standardom i Jadranskim morem. Možda nemamo nafte ali zato živimo u mirnoj zemlji gdje ne sijeku glave zbog preljuba i gdje nema divljih zvijeri da te požderu.

Prešli smo oko 9000 kilometara, promijenili tri vremenske zone, vidjeli sve i svašta, ostavili Š. na putu za Indiju. Naučili smo kako izgleda ozeblina, što je to visinska bolest. Kako skuhati instant tjesteninu na sto načina a da ti svaki put okus bude jednako bljutav. Jeli smo krastavce za koje nismo znali da su voće.

Prvi dio: Od Zagreba do Ankare
Dio drugi: Vukovi Ararata i Wel come u Islamsku republiku Iran
Treći dio: Megane u Iranu

Comments are closed.

Sharing Buttons by Linksku