Dio treći: Megane u Iranu

Treći dio sage “Put od Zagreba do Teherana ili kako natankati 55 litara dizela i izbjeći nagradno bičevanje”


Iranski carinici su ostavili dojam neobrazovanih i neurednih ljudi. Prvo su se čudili odakle dolazimo jer nisu imali pojma gdje je Hrvatska. U čuđenju su nas gledali kao da imamo putovnice Disneylanda iako smo imali valjane vize. Pokušali smo im objasniti gdje se Hrvatska nalazi ali nije pomoglo. Croatia, Kroatien, Hrvatistan, Croacie za njih su bili strani pojmovi, ali kad smo spomenuli nogomet i Branka Ivankovića koji je u Iranu bio trener nogometne reprezentacije samo su se nasmijali i pustili nas.

Iran je za nas bio potpuni šok. Prvo što smo uočili je da u prometu nitko ne koristi žmigavce, voziti auto u Iranu je kao biti dio Need for speeda samo što u ovoj igricu možeš nastradati. Kako je padao mrak tako smo primjetili da nitko ne koristi svijetla za noćnu vožnju. Doslovno voze po mraku. Zamislite kako izgleda vožnja autoputom usred ničega na kojemu nitko osim nas ne koristi svijetla. Iran je zemlja gdje nema prometnih propisa, nitko ne poštuje znakove, policija se ni ne trudi regulirati promet, semafori ničemu ne služe, a jedini zakon je truba.

U Tabriz smo stigli navečer oko 20. Nismo se usudli ići u grad autom jer bi ga sigurno udarili. Cijelo vrijeme puta auto nam je bio najveća briga, gdje ga parkirati da ga netko ne ukrade i da ga ne slupamo na divljim cestama Turske ili još gorim Irana.

Auto smo parkirali pored aerodorma i Metin je nazvao svojega rođaka Sameta koji je došao po nas sa svojim bratom Muhammedom. Samet je uzeo T. auto a Š. i ja smo se vozili sa Muhammedom. Nijedan od njih dvojice nije znao engleski tako da smo imalo jednu jako tihu vožnju.

Auto smo ostavili u garaži Sametove kuće gdje smo se smjestili. Prvo što su rekli da bismo trebali oprati auto jer policija naplaćuje kaznu od 28 eura ako je auto prljav. U Iranu se može voziti bez dozvole, svijetala, ne moraš se vezati niti koristiti žmigavac ali ti auto ne smije biti prljav, a naš je bio kao da smo vozili off road. Auto smo oprali ručno iako ga nismo više namjeravali voziti osim na povratku u Tursku – ostatak vremena je proveo u garaži.

Obitelj koja nas je primila bila je nevjerovatno gostoljubiva. Samet je bio najstariji od četvero braće i sestara. Zaboravio sam imena najmlađih. Alfa i omega u kući bio je otac čije sam ime također zaboravio. Majka im je umrla prije par godina. Nitko nije znao ni riječ engleskoga osim kćeri koja je imala 22 godine i studirala je medicinu, uz nju druga žena u kući je bila Muhammedova žena. Zaboravio sam joj ime.

Kuća u kojoj žive je katnica sa dvorištem koje je okruženo visokim zidom. Kuća izvana podsjeća na zatvor. Sve je napravljeno tako da se život ukućana sakrije od znatiželjnih pogleda sa ulice. Dnevni boravak je najveća prostorija u kući i tamo se provodi najviše vremena. Cijeli boravak je prekriven debelim sagovima, iako su u sobi bili udobni naslonjači i fotelje, naši domaćini su najradije sjedili ma podu. Kasnije smo shvatili da svi Iranci najradije sjede na podu. Sami smo se uvjerili da je tako udobnije jer su iranski sagovi nevjerovatno mekani i stvarno je bilo lijepo se ispružiti na njima nakon višesatnoga puta. U Turskoj, Iranu i dalje na istoku obavezno je prilikom ulasku u prostorije domaćina izuti obuću. Ne izuvanje obuće smatra se uvredom.

Nakon što smo se smjestili i osvježili, prvo čime su nas ponudili bio je čaj i razno voće koje su donijeli u jednoj velikoj zdjeli. Tamo je bilo grožđa, mandarina, jabuka, banana i najčudnije od svega – krastavaca. U Iranu se krastavac smatra voćem. Poslužuju ga neoguljena ali ga prije jela ogule i sole. U početku smo imali strah od neoguljena voća zbog mogućih probavnih tegoba ali su nas uvjerili da je potpuno sigurno jesti voće i povrće koje je oprano običnom vodom iz gradskoga vodovoda. Također smo ostatak puta cijelo vrijeme pili vodu iz vodovoda i nismo imali nikakvih problema.

Kada je došlo vrijeme večere shvatili smo da Iranci osim što vole sjediti na podu također jedu na podu. Na pod su rasprostrli stolnjak i stavili hranu. T. i ja smijali smo se kada smo se sjetili kako bi nam majke u Hrvatskoj govorile: „Sine, postavi stol“,  dok u Iranu govore: „Sine, postavi pod“.

Običaj je takav da prvo jedu muškarci. Žene su samo donosile hranu i stavljale je pred nas. Cijelo vrijeme našega boravka žene u kući nisu jele pred nama gostima i većinu vremena su provodile u kuhinji sjedeći i razgovarajući međusobno.

Trpeza, odnosno pod je bio pun hrane. Prvo smo jeli juhu od povrća, riže i piletine a za glavno jelo smo jeli janjetinu i rižu. Iranci jedu rižu prilikom svakog obroka osim doručka. Kruh koji smo jeli bio je neobičan. Zove se Lavash i prilično je tanak. Debeo je otprilike kao tijesto za savijače kod nas. Prilično je ukusan ali brzo gubi na svježini, zato ga ponekad poškrope vodom da povrati svježinu. Kao prilog smo jeli torshi – e makhlut odnosno ukiseljeno povrće. Probali smo i ukiseljeni češnjak koji je odstajao deset godina i bio je odličan. Stajanjem je izgubio miris i boju. Bio je potpuno blagog okusa i nije imao miris na češnjak već na ocat i bio je smeđe boje. Iranci od pribora za jelo koriste samo vilicu i žlicu, nož  koriste jedino prilikom doručka.

Nakon večere proveli smo vrijeme do počinka u razgovoru sa obitelji. Naravno, Metin je sve prevodio. Uspjeli smo malo i razgovarati sa ženama ali su bile jako stidljive i povučene, vjerovatno zato jer nikada prije nisu vidjeli zapadnjake, čak i sestra od Sameta koja je jedina znala nešto engleskoga držala se postrani.

T, Š.i i meni je bilo malo neugodno jer su nas žene cijelo vrijeme služile. Samo su nas nudile voćem i donosile još čaja. Nisu nam dopustile čak ni da odnesemo suđe do sudopera. Naše je bilo samo da sjedimo i da nas služe zajedno sa ostalim muškarcima u kući. Cijelo vrijeme našega boravka nosile su marame na glavi iako ih nisu obvezne nositi dok su u kući.

Ispitivali smo ih o životu u Iranu i shvatili smo da su mnoge stvari koje su nama uobičajene Irancima zabranjene. Gledanje stranih satelitskih programa kao što su MTV, CNN ili bilo kojega programa koji nije u skladu sa Islamom strogo je zabranjeno. Iranska vlada čak ometa satelitske signale ali većina ljudi, uključujući i naše domaćine krši te zabrane i gleda strane televizijske programe. Satelitske antene su obično skrivene u dvorištu ili podrumu. Popis zabrana je poduži. Naravno alkohol je strogo zabranjen i  kazna za konzumiranje alkohola je stotinu udaraca bičem. Svaki kontakt između muškarca i žene ako nisu u rodu, zaručeni ili u braku je zabranjen. Samet nam je ispričao slučaj gdje su tip i ženska komunicirali preko web kamere i izmjenjivali erotske poruke a nisu znali da ih vjerska policija nadzire. Tipa su objesili a ženu su bičevali. Internet sadržaji su strogo nadzirani. Najbrža veza koju mogu imati kod kuće je 512 kbps samo zato da ne bi skidali nepoćudne sadržaje na računalo. Veza u internet caffeima je 1 Mbps, ali također postoje zabrane pristupa nekim sadržajima. Najgore od svega je to da se primjenjuje smrtna kazna. Svaki grad u Iranu ima mjesto gdje se vrše javna smaknuća. Obično su to vješanja.

Najbizarnije što nam je Samet ispričao je bilo to što se događa u slučaju prometne nesreće gdje netko izgubi život. Osoba koja je skrivila nesreću, bez obzira bilo to iz nehaja ili nepažnje, ide minimalno tri godine u zatvor ali obitelj nastradalog ima pravo tražiti od suda smrtnu presudu. Postupak osude i izvršenja obično traje dva dana i nema žalbi. Tvoj život može biti u rukama neke krezube čangrizave babe čijeg si muža pogazio jer je prelazio cestu izvan zebre u zemlji gdje prometna pravila i auto škole ne postoje. Homoseksualce također vješaju.

Irance koji emigriraju u SAD i Veliku Britaniju čeka smrtna kazna ako se ikada vrate u Iran jer su to neprijateljske zemlje i bilo kakva veza sa tim zemljama smatra se izdajom, takve ljude čekaju vješala. Bilo kakva veza sa Izraelom se također kažnjava smrću. T. i ja smo u zahtjevu za vizu prešutili da smo bili u Izraelu jer vizu ne bismo dobili.

Š. je stalno bio u prekršaju jer je imao dreadlockse koji su zabranjeni. Većina ljudi ih nikada nije vidjela. T. je isto bio u prekršaju jer je imao naušnice u uhu. Kazna za njihov izgled bilo bi bičevanje. Gdje god bi došli privlačili bi pozornost jer u Iranu nitko ne nosi dreadlockse i pirecinge u uhu. Prava senzacija. Tetovaže su također zabranjene. Naravno ta pravila za turiste ne vrijede, jedino žene moraju nositi marame. Iran nije turistička zemlja. Unatoč svemu, osjećali smo se ugodno jer nismo kršili zakon i držali smo se pravila i nismo imali nikakvih problema.

Kada je došlo vrijeme spavanja, žene su otišle spavati na kat a muškarci su ostali spavati u dnevnome boravku. Čudno je bilo to što smo trebali spavati na podu. Samet je izvadio posteljinu i stavio je na pod. Mislili samo da će biti neudobno spavati ali nije bilo. Većina Iranaca spava tako.

Ujutro smo se rano probudili jer smo željeli što ranije krenuti u obilazak grada. Žene nisu silazile dok se mi nismo obukli. Kada su sišle postavile su pod za doručak. Hrana je bila izvrsna. Jeli smo panir, sir koji je sličan feta siru, doogh, vrstu jogurta, kuhana jaja, med i naravno čaj. Kruh koji smo jeli zvao se Barbari i bio mi je još bolji nego Lavash. Puno je deblji otprilike dva, tri centimetra, blago je slan i posut sjemenkama sezama. Može biti okrugao ili zaobljen.

Nakon doručka Samet nas je poveo u obilazak grada. Tabriz je grad od milijun i pol stanovnika i sjedište je pokrajine Azerbajdžan. Smješten je između planina Sahand i Eynali. Udaljen je oko 740 kilometara od Teherana a od granice sa Turskom oko 300 kilometara. Tabriz je grad čistih i urednih ulica koje su zakrčene mnogobrojnim autobusima, kamionima i ostalim vozilima. Grad je pun zelenila unatoč rijetkim padalinama. Iako je bio kraj listopada, dan je bio sunčan i topao i hodali smo u majicama kratkih rukava. Samet nas je odvezao svojim autom do centra. Trebali smo promijeniti novce. Samet nam je objasnio da u Iranu ne postoje mjenjačnice jer nisu u skladu sa islamskim učenjem. Zato smo morali ići mijenjati novce na crno. Postojala je opasnost da nas preprodavači prevare kada vide da smo stranci, zato je Samet novac promijenio umjesto nas.

Valuta u Iranu je rial, a 10 000 riala je 5.36 kuna. Čudna stvar sa rialima je ta da se na svakoj novčanici oduzima zadnja nula tako da se dobije stvarna vrijednost novčanice. Znači, 10 000 riala je ustvari 1000. Pitali smo ljude zašto se to radi i nitko nam nije znao objasniti. Riali su me podsjetili na monopoly novac, sve novčanice su prljave i zgužvane a na svakoj od njih je slika vrhovnoga vođe pokojnog Hommeinia ili sadašnjega Hamneia. Riali su funny money.

Nakon što smo promijenili novac željeli smo prošetati gradom i vidjeti ljude. Samet nas je prvo odveo do Shah Goliija odnosno Jezera kraljeva. Shah Golija je ogromni park u čijem se središtu nalazi jezero sa umjetnim otokom u sredini na kojem je izgrađena palača koja je bila ljetna rezidencija iranskih šahova. Nakon revolucije 1979. otvorena je za građane.  Park je uređen i njegovan ali je jezero zapušteno kao i palača. Jezero je zamuljeno i puno žabokrećine.

Nakon obilaska parka otišli smo na ručak. Hrana u zalogajnicama je bila ukusna ali ni približno kao u Turskoj. Metin se također složio. Jeli smo kebab, Lavash i razno povrće. Za piće su nam poslužili čaj koji sam preskočio jer mi je već izlazio iz svake pore.

T. i Š. su željeli pušiti nargilu i zato nas je Samet odveo do čajane na periferiji. Vlasnik je Sametov poznanik. Čajana je ustvari veliki šator oko kojega su slobodno hodale kokoši i patke. Dvorištem je tekao umjetni potočić. Valjda da se dočara rustikalni stil iako je sve bilo puno govana. Primjetili smo da je puno parova koji se ljubakaju iako je to zabranjeno prije zaruka ili braka. Samet nam je objasnio da vlasti ponekad zažmire na jedno oko u takvim slučajevima. Također nam je rekao da je vlasnik suradnik tajne policije i da zato mnogi dolaze u čajanu znajući da ih nitko neće uznemiravati.

T. i Š. su naručili nargilu uz koju su posluženi, čaj (opet) i datulje. Duhan koji su pušili bio je arome jabuke. Kažu da je bio odličnog okusa, ne bih znao jer nisam pušio. Vlasnik je bio vrlo ponosan na svoju „prčvaru“ i cijelo je vrijem poticao Š. da slika mjesto jer je mislio da je Š. neki fotoreporter zbog svoje foto opreme i nabrijanoga fotića.

Dok su pili čaj T. i Š. su željeli promiješati čaj svojim švicarskim noževima jer nisu dobili žličice. Samet se malo iznenadio i rekao da ih odmah spreme jer je u Iranu zabranjeno nositi takve nožiće i bilo kakvo hladno oružje.

Nakon čajane krenuli smo kući. Tamu su nas dočekale naše sluškinje i ponudile čajem i voćem. Vrijeme do večere smo kratili gledanjem zabranjenih satelitskih programa. Večera je opet bila obilna i ukusna. Iranci su ludi za konzerviranim povrćem i voćem, jednostavno obožavaju ukiseljeno povrće i kompote. Ponudili su nam da probamo ušećerene šljive punjene bademima koje su odstajale par godina, te od tolikog stajanja blago fermentirane. Nakon večere poslužen nam je čaj i voće. Opet smo spavali na podu.

Ujutro nakon doručka krenuli smo u grad ovaj put taxijem. Prijevoz taxijem u bilo koji dio grada košta otprilike oko 20 000 riala odnosno 2000, samo je potrebno prije vožnje sa vozačem dogovoriti cijenu. Taxisti često turistima naplaćuju cijenu veću od uobičajene. Nismo imali takvih problema jer smo cijelo vrijeme imali Metina i Sameta sa nama koji bi se dogovarali oko cijena. Često smo se morali kriti iza ugla dok bi Samet sa Metinom dogovarao cijenu taxija.

Željeli smo posjetiti bazar. Smješten je u centru grada. Bazar u Tabrizu najveći je i jedan od najstarijih bazara na Bliskome istoku. Ponudom zaostaje za Istanbulskim bazarom ali je arhitektonski puno ljepši. Cijeli bazar je splet natkrivenih uličica iznad čijih se križanja uzdižu kupole. Podijeljen je na manje bazare koji su specijalizirani za prodaju određene robe. Tako postoje: Amir Bazar (prodaja zlata i srebra), Mozzafarieh (sagovi), bazar sa odjećom i bazar sa začinima. Najzanimljiviji i najljepši su Mozzafarieh i bazar začinima.

Mozzafarieh je mjesto gdje se mogu kupiti nadaleko poznati tabriski sagovi. Tabriz je središte proizvodnje Tursko – perzijskih sagova. Ljudi na zapadu luduju za tim sagovima i plaćaju silne svote novca da bih ih imali. Smiješno je to da se za pedesetak eura sa mogućnošću cjenkanja može kupiti sag koji bi na zapadnim tržištima postigao cijenu od nekoliko stotina eura. Problem je jedino u carini jer su carine za uvoz tih sagova prilično velike. Turski carinici su temeljiti prilikom pregleda auta na ulasku u zemlju i svaka neprijavljena roba, pogotovo sagovi, odmah se oduzima i slijedi novčana kazna. Većina domaćinstava u Iranu posjeduje sag iz Tabriza.

T. je želio kupiti nargilu i duhan. Otišli smo u trgovinu nargilama gdje se može zamoliti trgovca da ti sastavi nargilu prema tvojim željama. Može se birati između različitih boja, veličina i oblika i napraviti  svoj egzotični izgled nargile. Cijena prava sitnica. Nargila, aromatični duhan i ugljen za manje od 200 kuna. Nakon obilaska željeli smo popiti nešto. Samet nas je odveo u jednu od mnogobrojnih zalogajnica gdje smo probali frape. Nudili su se frapei od banana, mrkve, datulja i meni najdražega nara. Jedan frape koštao je desetak kuna.

Cijeli Tabriz kao i drugi gradovi u Iranu je pun je jumbo plakata na kojima su slike Hommeinia, Hamneia i „šehida“ koji su dali život za domovinu. Iranci su ponosni na svoje mučenike koji su poginuli u iračko – iranskom ratu. Mučenici su uglavnom golobradi momci koji su u jednom trenutku zamijenili školske knjige oružjem. Goloruki su jurišali na iračke tenkove zlog Saddama Huseina i zubima trgali gusjenice. Na što je Saddam odgovorio upotrebom kemijskog oružja i omogućio im da u velikim brojevima postanu „šehidi“. Simbol mučeništva je tulipan. Iranci vjeruju da na mjestu pogibije svakoga „šehida“ izraste crveni tulipan. Patetično, ali zvuči dobro. Simbol tulipana također se nalazi na iranskoj zastavi.

Povratak kući, prejedanje za večerom, čaj, voće i spavanje. Ujutro smo planirali razgledati ostatke tvrđave Arg – e Ali Shah koja je smještena u centru grada. Arg na farsiju znači dvorac. Od tvrđave je ostao samo jedan zid jer je tvrđava srušena od strane ruske vojske 1911. Zid je visok 28 metara i stvarno je impozantan. Uz same ruševine se gradi nova džamija koja svojom veličinom nadmašuje Arg.

Sljedeći dan smo otišli kupiti autobusne karte za Teheran. Karta u jednome smjeru koštala je 50 kuna. U Iranu je nemoguće kupiti povratnu kartu ali nebitno s obzirom da smo put od 700 kilometara platili 50 kuna. U Teheranu smo trebali prespavati kod Muhammeda – našeg novog couch surffing prijatelja. Samet je također želio poći sa nama jer mu u Teheranu živi rodbina koju nije posjetio dulje vrijeme. Naš turo operator Metin trebao je ići sa nama. Bus je kretao navečer u 21 i u Teheran smo trebali stići ujutro oko 7. Međugradski autobusi su novi i udobni. Tijekom puta puštaju su filmovi, naravno iranski tako da nismo ništa razumjeli. Na početku puta svaki je putnik dobio sok, čokoladu i bonbon.

Stigli smo u Teheran na vrijeme i dan je bio sunčan. Sa našim novim domaćinom trebali smo se sresti u parku oko podneva jer je radio. Na autobusnom kolodvoru vidjeli smo jednu od najgadljivijih scena na našem putovanju. Neki djedica stigao je autobusom iz neke zabiti, iz prtljažnika je izvadio dvije ovce svezanih nogu koje su zbunjeno blejale. Uskoro se pojavio auto u čiji je prtljažnik djed pokušao ugurati ovce. Dok je pokušavao utrpati ovčicu ona mu se pokakala i popiškila na ruku. Djed je pošizio i strpao ih obje u prtljažnik. Pošto su mu ruke bile prljave a rupčić nije imao, ruke je obrisao o asfalt.

Prva stvar koja se ugleda kada se napusti autobusni kolodvor je Azadi toranj, simbol Teherana i Irana. Smješten na prostranom trgu koji je okružen parkom. Toranj je bio u procesu obnove tako da ga nismo razgledali. Uzeli smo taxi i otišli do Sadeghieh poslovnoga centra u blizini kojega smo se trebali naći sa Muhammedom. Trebalo nam je pola sata da dođemo do mjesta. Tamo smo sjeli u zalogajnicu i odmorili.

Gužva u Teheranu je strašna, grad je prepun automobila a pločnici su zakrčeni ljudima jer grad broji oko 14 milijuna ljudi. Zbog silnoga prometa grad je prekriven smogom iznad kojeg se u daljini uzdizao vrh Damavanda najviše planine Irana visok 5 617 metara.

Teheran je grad modernoga izgleda, širokih avenija, nebodera, mnogobrojnih parkova i lijepih žena. Iako sve moraju nositi maramu većina ima lijepa i dotjerana lica. Unatoč svim zabranama glede izgleda koje donosi Islam, teheranske žene znaju pokazati svoju ljepotu koja je čudan mix arapsko – perzijskih i indo – europskih gena.

U podne smo čekali u obližnjem parku našeg domaćina. Pojavio se neki lik u vojnoj uniformi i predstavio se kao Muhammed. Bilo nam je nelagodno jer smo trebali biti smješteni kod nekog „nabrijanog“ vojnika. Objasnio nam je da služi vojni rok koji u Iranu traje 20 mjeseci, njemu je ostalo još 9. Vojni rok je obavezan u Iranu. Svatko tko služi vojsku 24 sata mora dežurati u postrojbi a nakon toga ima dva dana slobodno. Vrijeme dok nije dežuro Muhammed je radio u osiguravajućoj kući. Imao je 24 godine i završio je fakultet za državne službenike. Nije nam znao objasniti pobliže značenje. Živio je sa cimerom studentom. Zvao se Reza. Često ime u Iranu, kao Ivan kod nas.

Muhammed i Reza bili su dva normalna mladića koji su imali iste interese kao i mladi na zapadu unatoč svim zabranama. Često su im u posjet dolazili ljudi iz raznih dijelova svijeta koji su ih nalazili preko couch surffinga. Prije nas su primili već desetak ljudi, nikada iz Hrvatske. Velika im je želja bila putovati Europom. Lijepo su nas ugostili. Samet je ostao na čaju nakon kojeg se otišao naći sa rodbinom. Muhammed nas je pustio da se odmaramo dok je on obavljao poslove po gradu. Reza je ostao sa nama i pravio nam društvo. Ispostavilo se da je veliki ljubitelj filmova strave. Do večeri smo pogledali četiri horora.

Navečer nas je Reza poveo da se nađemo sa Muhammedom koji nam je trebao pokazati grad. Do centra smo se vozili podzemnom željeznicom. Cijena karte bila je oko 3 kune i vrijedila je za dvije vožnje. Podzemna se još gradila tako da su u uporabi bile tri linije od planiranih sedam. Postaje podzemne su uredne i čiste. Vagoni podzemne su podijeljeni na muške i ženske odjeljke kao i autobusi. Žene su straga a muškarci naprijed. Nema miješanja.

Muhammed nas je prvo odveo do zgrade bivšeg američkog veleposlanstva ili kako ga Iranci zovu „špijunske jazbine“. Zgrada je pretvorena u muzej posvećen iranskoj revoluciji a zidovi koji okružuju zgradu oslikani su anti – američkim sloganima. Zidovi sadržavaju citate govora imama Hommeinija u kojima se poziva na borbu protiv zlih Amerikanca i cionista koji žele svojom dekadencijom i vojnom silom zauzeti Iran. Slogani su me podsjetili na slogane iz doba bratstva i jedinstva. Tuđe nećemo svoje ne damo.

Muhammed je rekao da većina Iranaca nema ništa protiv Amerikanaca i da oni ne mrze narod već vladu koja želi uništiti Iran. Shvatili smo da su Iranci stvarno spremni braniti se u slučaju da ih SAD napadne. Napad na Iran bio bi greška. Rado Iranac ide u vojnike. Muhammed je bio svjestan da sustav treba mijenjati i da je prema našim mjerilima diktatorski ali on ipak voli svoju zemlju. Jedna od stvari zašto ugošćuje ljude iz svijeta je ta da pokaže da u Iranu žive normalni ljudi koji nemaju veze sa fundamentalizmom i teroristima. Sustav je fundamentalistički i zakoni koje nameću bradate mule koje nemaju pametnijeg posla nego da nameću svoju viziju Kurana koja je ustvari krinka za apsolutnu kontrolu i diktaturu.

Nakon veleposlanstva otišli smo do avenije Passdaran glavne gradske ulice. Tamo su smještene mnoge trgovine i restorani. Primijetili smo da mnogi mladi imaju flastere od plastičnih operacija na nosu. Mohammed je rekao da je to trenutna moda u Teheranu, imati nos sličan zapadnjacima. U Iranu ne postoji noćni život, nema disco klubova jer je ples zabranjen, nema kafića jer alkohol ne toči. Unatoč tome ulice su bile prepune mladih. Shvatili smo da je jedna od rijetkih zabava za mlade Irance vožnja autima. Vozikaju se satima jer je gorivo prejeftino.

Iran je zanimljiv zbog automobila koje ljudi voze. Zbog velikih carina na uvozne aute koje je vlada uvela da bi potakla domaću auto industriju. Ljudi mogu birati između nekoliko modela automobila, samo oni koji si mogu priuštiti voze strane aute. Auti koji prevladavaju su Peugeot 405, 206, Hyundai Sonata, Kia Pride, Dacia Logan, Paykan i njegov nasljednik Samand.

Najveće smeće od auta je Paykan. Auto se dizajnom nije promijenio od 1967.  kada je prvi put predstavljen javnosti. Proizvodio se do 2005.  i najbrojniji je auto na iranskim cestama. Potrošnja goriva mu je oko 15l / 100km. Dizajn auta je katastrofa i izgleda kao da je uzet sa snimanja nekog trash porno filma iz sedamdesetih. Takav auto može voziti samo brkata proćelava budala razdrljene košulje i dlakavih prsa koja, dok vozi, obavezno ispruži jednu ruku van kroz prozor da svi vide njegovo zlatno prstenje. Paykan je kromirani gutač benzina. Ipak, da nije bilo Paykana, koji je svojom cijenom od 8 000 dolara bio pristupačan većini stanovništva, Iranci bi se i danas vozili u zapregama.

Iako si većina Iranaca ne može priuštiti strani automobil i mora voziti monotona vozila domaće auto industrije, iranska policija vozi Mercedese E klase.

Muhammed nas je upoznao sa Samuelom, Španjolcem koji ide pješice do Indije. Upoznali su se preko ostalih couch surffera. Samuel ima 31 godinu i već dvije godine hoda raznim zemljama. Sama činjenica da ide pješice bila bi dovoljna da nije invalid, lijeva ruka mu je paralizirana. Invalidskom mirovnom koja iznosi 500 eura financira svoj put.

T. i ja smo planirali ostati dva dana u Teheranu tako da nismo imali vremena više razgledati grad za čiji bi obilazak trebalo izdvojiti tjedan dana. Š. je namjeravao ići dalje prema Pakistanu i Indiji. Problem je bila pakistanska viza koja se nije mogla dobiti jer je u Pakistanu bilo proglašeno izvanredno stanje.

Opet smo spavali na podu i nakon doručka smo trebali otići do autobusnog kolodvora i kupiti kartu za povratak. Bus nam je trebao krenuti u 21 sat. Vrijeme do polaska smo kratili šetnjom po centru Teherana. Probali smo bezalkoholna piva koja su u Iranu aromatizirana okusom raznog voća. To nije pivo već voćni sok sa okusom hmelja. Domaćin je rekao da ako želimo može se nabaviti na crnom tržištu pivo čija je najniža cijena 18 dolara. Alkohol, iako je zabranjen može se nabaviti prilično lako.

Neposredno prije polaska pojavio se Samet. Oprostili smo se od Š. i Muhammeda i krenuli prema autobusnome kolodvoru. U Tabriz smo stigli ujutro oko 7. T. i ja željeli smo krenuti što prije jer nismo željeli putovati noću po iranskim cestama. Naravno, obitelj je inzistirala da ostanemo na ručku.

Ručak je bio obilan. Za desert smo jeli slatko od riže slično pudingu koje je bilo začinjeno šafranom i ružinom vodicom. Nakon ručka morali smo popiti još jedan čaj i pojesti hrpu voća. Za rastanak, glava obitelji nam je poklonio svakome po litru ružine vodice. Morali smo prihvatiti dar iako je nam je bilo strašno neugodno. Metin je rekao da bi se uvrijedili ako ga ne uzmemo. Iranci vole ružinu vodicu i njome začinjavaju kolače i čaj.

Prije puta morali smo natočiti gorivo. Trebali smo naći pumpu na kojoj se toči euro disel. Problem je u tome što su svi auti u Iranu benzinci a disel toče samo kamioni. Obišli smo nekoliko pumpi. Morali smo čekati skoro pola sata da bih došli na red. Samet je rekao da su gužve redovne jer iako je Iran izvoznik nafte nestašice goriva su česte. Tako je u srpnju 2007. došlo do velikih nereda u Teheranu jer je nestalo goriva.

Natočili smo 55 litara dizela. Račun je iznosio 4, 30 kuna. Dovoljno da prijeđemo 1500 kilometara. T. je častio gorivom. Cijelo vrijeme našeg vozikanja po gradu Samet je upravljao autom. Odvezao nas je na periferiju.

Samet je imao samo jednu želju da se slika pored auta jer Renaulta Megana u Iranu nema. Nevjerojatna skromnostt i ljubaznost. Čak nije želio primiti novac za taxi. Njemu je bila čast što nas je mogao ugostiti.

Iran je prilično jeftin. Hrana, prijevoz i naravno gorivo su nama prihvatljive cijene. Također je  zanimljivo to da su razlike između sela i gradova ogromne. U gradovima živi većina stanovnika koji uživaju prilično visok standard za razliku od sela koja su i dalje na rubu siromaštva. Gradovi su uredni i čisti dok su sela prljava i zapuštena često bez asfaltiranih cesta i kanalizacije.

Prvi dio: Od Zagreba do Ankare

Dio drugi: Vukovi Ararata i Wel come u Islamsku republiku Iran

U slijedećem nastavku posljedni dio: Nazad do Hrvatistana

One comment on “Dio treći: Megane u Iranu

  1. Sime Lesko says:

    Pa gdje ste nabavili ovaj template za blog, bas je super.

Sharing Buttons by Linksku