Dio drugi: Vukovi Ararata i Wel come u Islamsku republiku Iran

Drugi dio sage “Put od Zagreba do Teherana ili kako natankati 55 litara dizela i izbjeći nagradno bičevanje”


Nakon dan i pol vožnje od Istanbula stižemo u Kapadokiju koja je dio Anatolije. Cijela regija je otprilike veličine Slavonije i tu prestaje svaka usporedba. Kapadokija je prepuna brda i planina, te prilično suh kraj bez šuma. Smjestili smo se u gradu Göreme koji se nalazi u srcu Kapadokije i pod zaštitom je UNESCO – a. Geološke formacije u cijeloj regiji su nevjerojatne. Voda je erodirala meke stijene u forme slične minaretima na džamijama ili dimnjacima. Stanovnici su u tim stijenama izdubili nastambe, a ponekad i čitave podzemne gradove kao što su Göreme, Kaymakl i Ürgüp. Ljudi i danas žive u tim rupama. U Göremeu se nalaze podzemni samostani i crkve iz doba Bizanta. Okolica je prepuna napuštenih crkvi i nastambi koje su izdubljene u stijenama. Tako smo se i mi smjestili u jednoj od prostorija. Imali smo pogled na grad i okolicu koja je više sličila površini nekog drugog planeta: sve je bilo prepuno raznih piramida, stožaca i uspravnih valjaka koje je oblikovala voda. Od grada smo bili udaljeni desetak minuta hoda.  Turista nije bilo previše jer nije bila sezona, samo poneki na proputovanju koji su stali da obiđu podzemne crkve.

Danju bismo istraživali okolicu, zavlačili se u podzemne prostorije i tunele za navodnjavanje ili penjali se na tornjeve koji podsejćaju na kućice od Štrumfova. Navečer bi se spuštali do grada na piće ili u restoran .U jednome restoranu smo probali gözleme. Gözleme su tradicionalno tursko jelo od tijesta koje je punjeno raznim nadjevima. Podsjeća na dvije palačinke koje su između punjene raznim nadjevima. Obično se puni špinatom i feta sirom ili mesom. Tamo sam probao i sahlep koji Turci piju uglavnom zimi. Sahlep se radi od suhog mljevenog korijena orhideje koji  se miješa sa mlijekom i cimetom. Najbolje piće koje sam pio na putu.

Vrijeme je bilo toplo, hodali smo kratkih rukava a noću smo spavali bez šatora samo u vrećama za spavanje. Samo smo prve noći spavali u prizemlju. Tokom noći smo čuli zavijanje vukova. Nismo znali da je Kapadokija  puna vukova i ostalih živina, što su nam ljudi u gradu potvrdili. Zato smo sljedeće noći spavali na katu do kojeg smo se morali popeti po zidu jer nije bilo stepenica.

Noću smo se stvarno čudno osjećali, bila je mjesečina i stijene su izgledale još čudnije nego danju a vukovi su samo zavijali. Teško je opisati kako smo se osjećali, energija koju smo osjetili stvarno je bila čudna. Možda zbog vukova, koji ti zavijaju cijelu noć, ili činjenice da smo spavali u pećinama gdje su 700 godina prije nas živjeli pustinjaci koje su Turci pobili kad su osvojili kraj. Nismo pili alkohol, još od Istanbula. Također Kapadokija je poznata po navodnim posjetima NLO – a i čudnim svijetlima. Zvuči glupo, ali kada vidiš krajobraz onda se „mali zeleni“ čine kao prastanovnici Kapadokije koja izgleda kao da je prenesena sa Marsa. Svijetla ni NLO – e nismo vidjeli ali smo vidjeli muzej NLO – a koji se nalazi u Göremeu.

U Kapadokiji smo poslije Istanbula najviše uživali bez obzira na vukove i „male zelene“. Vrijeme je bilo odlično, hrana još bolja. Odmarali smo se i razgledavali krajolik kao pravi turisti, jedino što smo spavali u pećini. Kapadokija je bila najbolja i da smo tamo ostali do kraja putovanja ne bismo požalili. Volio bih se jednom tamo vratiti. Odredište koje svakako treba posjetiti. Samo preporučujem let avionom jer je stvarno predaleko, ali ništa u usporedbi sa našim sljedećim ciljem, gradom Dogubeyazitom i planinom Ararat koji su 1200 kilometara istočnije i koji su samo 35 kilometara od iranske granice.

Trebalo nam je dva puna dana dok smo stigli do Dogubeyazita  grada od oko 60 000 stanovnika većinom Kurda. Grad je polazišna točka svima koji se žele popeti na Ararat. Dogubeyazit je prilično prljav i zapušten za razliku od ostalih gradova kroz koje smo prošli. Turisti ga jedino posjećuju ljeti kada je sezona uspona na Ararat, ostatak godine grad je prepun vojske i policije zbog Kurda koji su podigli oružanu bunu protiv Turske 1995. godine i zbog blizine Iranske granice.

Tražili smo hostel koji nam je preporučio poznanik koji je prošle godine penjao na Ararat. Kako ga nismo uspjeli naći, kružili smo gradom i ispitivali ljude od kojih nitko nije znao ni riječ engleskoga. Odjedanput se pojavio lik koji se na dobrome engleskome predstavio kao Metin  i ponudio nam pomoć. Rekao je da inače radi kao vodič u jednoj agenciji za uspon na Ararat i da nam stoji na usluzi. Odveo nas je u hostel gdje je cijena noćenja bila oko 3 eura. Sobe su bile čiste ali bez grijanja, u zahodu su naravno bili čučavci bez toalet papira, a inače nismo vidjeli normalan zahod od Istanbula, tople vode također nije bilo. Nakon što smo se smjestili, sjeli smo popiti čaj sa Metinom da bi dogovorili cijenu uspona na Ararat ili Agri dagi kako ga zovu Kurdi. Početnu cijenu uspona sa vodičem od skoro 1000 eura uspjeli smo spustiti na 500 eura. Postojao je samo jedan problem, išli bi gore bez dozvole za koju se inače mora čekati dva mjeseca. Što nije dobra opcija s obzirom da podnožjem planine neprestano patrolira žandarmerija i ako bi nas ulovili imali bi velikih problema. Vodič bi nam bio Zeki, prijatelj Metina također Kurd, koji živi u podnožju planine. Zeki je samo te godine na vrhu Ararata bio 16 puta sa grupama planinara koje bi mu doveo Metin. Dogovor je bio da pola novca isplatimo prije uspona a ostatak kad se spustimo sa planine bez obzira popeli se na vrh ili ne. Iako vremenska prognoza nije bila povoljna za uspon krenuli smo rano ujutro kombijem u kojemu nas je vozio Zekijev brat.

Kombi nas je iskrcao na 2100 metara odakle smo započeli uspon. Uspon je trebao trajati tri dana, dva dana penjanja i jedan dan za silazak. Cilj prvoga dana bio je na 3200 metara, gdje se postavlja prvi logor i vrši aklimatizacija na visinu. Vrijeme je bilo grozno, padala je kiša i grmjelo je. Nigdje nije bilo zaklona samo gola stijena. Planina je inače ugasli vulkan koji se uzdiže iz ravnice kao piramida. Blizu visine od 3000 metara kiša je okrenula na snijeg i počeli smo osjećati prve simptome visinske bolesti. Glavobolja i vrtoglavica su bili tek početak. Š-u, koji je pušač, bilo je najgore, skroz je problijedio a usnice su mu bile ljubičaste, uskoro ga je uhvatila mučnina. Mene je boljela glava i sjene su mi bile ljubičaste, T. također. Zeki je rekao da je to sasvim normalno i da bih se sa vremenom trebali naviknuti. Svakih par metara smo morali stati i raditi stanku jer smo ostajali bez daha. Jednostavno nismo nikada uspijevali udahnuti dovoljno zraka. Osjećaj je takav da misliš da ti vlak leži na prsima i da svakim udisajem postaje sve teži i teži a glava ti samo pulsira sa svakim otkucajem srca. Nakon četiri sata hoda stigli smo do mjesta za prvi logor. Mjesto je mala zaravan na strmoj padini gdje nema nikakvoga zaklona od vjetra i snijega koji je konstantno padao. Nakon što smo postavili šator, trebalo je otopiti snijeg koji je jedini izvor vode na planini. Nedostatak vode je bio jedan od največih problema jer nismo mogli nositi dovoljnu količinu vode zbog veličine i težine opreme koja nam je trebala za uspon. Dnevno smo trošili litru vode što nije dovoljno za osnovne fiziološke potrebe a kamoli za higijenu i kuhanje. T., Š. i ja smo spavali u svojemu šatoru a Zeki u svojemu. Zalaskom sunca temperatura je naglo pala na oko 20 ispod nule a snijeg nošen jakim vjetrom je počeo padati još jače. Zavukli smo se u vreće i nepomično ležali jer nam je svima bilo loše od visinske bolesti. To je bio tek početak naših problema. Tokom noći oko šatora samo čuli nekakvo šuškanje i nešto je udaralo po našemu šatoru. Mislili smo da je to Zeki išao piškiti i da je usput otresao snijeg sa šatora koji je i dalje padao i pod čijom se težinom šator uvijao. Ujutro samo saznali istinu.

Kada smo izašli iz šatora prvo što smo vidjeli bili su tragovi šapa u snijegu. Zeki je rekao da su to vučiji tragovi i da ih je planina puna. Nakon što je to rekao, izvadio je pištolj, repetirao ga i rekao: „ No problem“. i zatakao ga u hlače. Mi smo se samo kiselo nasmijali. Vukovi su bili u potrazi za hranom jer smo otkrili da nedostaje par napola pojedenih konzervi koje smo ostavili u smeću pored šatora. Isto tako našli smo  penjački cepin 15 metara od šatora koji netko kao da je vukao a uzica kojom se cepin drži u ruci bila je pregrižena.

Nakon što smo pojeli doručak koji se sastojao od polusmrznuta sira i komada kruha, spremili smo šator i krenuli prema sljedećem kampu koji se nalazi na 4200 metara. Kada smo krenuli i došli na jednu uzvisinu 200 metara iznad prvoga kampa, Zeki nas je zaustavio i pokazao u smjeru kampa. Tamo se nalazio čopor od sedam vukova. Bili su snježno sive boje i njuškali su oko mjesta gdje su bili šatori. Vodič se samo nasmijao, namignuo i dao znak da krenemo dalje.

Nakon šest sati hoda stigli smo do mjesta gdje smo trebali postaviti drugi kamp. Bilo je prilično hladno i padao je snijeg, opet. Trebalo je iskopati oko metar snijega da bismo mogli postaviti šator. Bilo je jako teško i naporno kopati snijeg koji je pri zemlji bio smrznut jer smo jednostavno sa svakim zamahom ostajali bez daha i jer smo dalje patili od visinske bolest iako manje nego prošloga dana. Kada smo iskopali snijeg trebalo je još iskopati kamenje s kojim bi smo učvrstili šator jer nismo mogli zabiti klinove u zemlju koja je bila smrznuta. Nakon što smo postavili šator zalegli smo u vreće i nismo se micali jer smo jednostavno bili preumorni. Bili smo strašno žedni. Glad je ništa u usporedbi sa žeđu jer nismo ništa pili cijeli dan. Opet smo topili snijeg  što nam je stvarno bio naporno jer je za svaki deci vode trebalo otprilike otopiti snijega koliko ga stane u posudu od litru. Par puta nam je snijeg zagorio i voda je bila odvratna, jer kada se topi treba ga postupno dodavati u posudu a ne ispuniti cijelu posudu kao mi. Ostatak uspona pili smo bljutavu vodu koja je bila masna jer smo snijeg topili u posudi u kojoj smo također kuhali a nismo imali vode da ju operemo. Voda je imala okus po instant tjestenini, crnome čaju i dimu.

Uspon smo trebali nastaviti tokom noći da bismo do vrha stigli za pet sati hoda. Jedina dobra stvar u tome je bila što smo sav višak opreme mogli ostaviti u kampu jer se uspon do vrha i spust do podnožja obave u jednome danu. Oko dva ujutro došao je Zeki i rekao da je prognoza katastrofalna i da ćemo krenuti ujutro ako se vrijeme popravi.

Vrijeme se ipak popravilo i krenuli smo ujutro oko osam. Dan je bio sunčan, čak ni snijeg nije padao a temperatura je bila oko 2 stupnja. Jedini problem je bio duboki snijeg koji nas je usporavao. Nakon sat vremena hoda Š. je odustao i vratio se do kampa. Taj dan je Š. proveo 13 sati u vreći bez da je uopće izlazio iz nje, nije išao ni pišati ni jesti. Mislili smo da je umro jer se nije micao. Obuzela ga je visinska bolest. Siroče.

Zeki, T. i ja smo nastavili. Bili smo visoko iznad oblaka i u životu nisam vidio takvo nebo. Bilo je nevjerojatno tamno plave boje. Kontrasti bijele planine i plavoga neba su nešto najljepše što sam vidio. Ljepota je stvarno bila zastrašujuća. Jedini zvuk koji se moga čuti u tome prostranstvu je bilo naše dahtanje jer smo jedva dolazili do daha. Stvarno smo bili visoko.

Što smo bili bliže vrhu uspon je postajao strmiji a mi smo sve teže dolazili do daha. Stanke između koraka postajale su sve češće i svaki pokret nas je još dodatno umarao. Iako smo ostavili svu opremu u kampu osim dereza, cepina, vode i nešto hrane imali smo osjećaj da su nam torbe pune kamenja.

Na visini od 4850 metara T. je stao i rekao da ne osjeća prste. Dobio je ozebline na nogama i morao se vratiti do kampa. Morali smo odustati iako smo do vrha imali 300 metara nadmorske visine i manje od dva sata hoda. T. je stvarno bilo loše, Zeki me pitao dali želim nastaviti do vrha ili se spuštam do kampa. Odlučio sam se spustiti. Nije bilo uredu pustiti T. da ide sam nazad jer je stvarno bio loše. On bi to isto napravio za mene. Bio sam razočaran jer nam je malo nedostajalo do vrha. T. je možda mogao nastaviti ali bi ga uspon sigurno koštao kojega nožnoga prsta. Prstić vile bi mu odnijele prste a ne bi dobio nikakav dar ispod jastuka, jedino račun od bolnice.

Prilično brzo smo se spustili do kampa. T. prsti su loše izgledali, najgore mu je bio palac desne noge koji je bio plavkaste boje. Prsti su mu škripali dok ih je micao. Postupno ih je utopljavao i nakon sat dva počeo mu se vraćati osjet osim u palcu. Kad mu se stanje popravilo spremili smo stvari i krenuli prema podnožju gdje nas je trebao čekati Zekijev brat sa kombijem.

Spust je trajao šest sati i osjećali smo se puno bolje čim smo se spustili ispod 3000 metara. T. i dalje nije osjećao palac. Zeki je također javio bratu da donese vode jer cijeli dan nismo ništa pili. Vrijeme se prilikom spusta stalno mijenjalo. Ispod 4000 metara opet je počeo snijeg, ispod 3000 metara kiša a ispod 2000 metara bilo je sunčano.

Kada smo se sreli sa našim vozačem samo se nasmijao kad nas je vidio jer smo izgledali kao leševi. Bili smo blijedi u licu, prljavi ali nasmijani jer smo se živi ali malo nezdravi spustili. Najveći problem je bila T. ozeblina zbog koje je trebao kod liječnika.

Planinu nismo pokorili. Živjeli smo po njenim pravilima i ostali smo onoliko koliko nam je dopustila, otišli smo sa lijepim uspomenama iako vrh nismo osvojili. Jednog dana ćemo se vratiti i osvojiti vrh. Sve dok se ne popnem gore osjećat ću malo razočaranje jer nisam uspio doći do vrha. Do sljedećg uspona.

U Dogubeyazit smo stigli za kojih sat vremena više nego što nam je trebalo u polasku jer je vozač vozio kroz sela i kupio ljude koji su željeli ići u grad i pri tome izbjegavao policijske patrole.

Prvo smo otišli u restoran i tamo se prejeli. Svatko je uzeo po dva menija i popio par litara vode. Nakon jela, T. je otišao do liječnika. Vodio ga je naš turooperator Metin, za kojega se ispostavilo da ima veze po cijelome gradu. Kod liječnika su došli preko reda i ništa nisu morali plaitit. Liječnik je pregledao T., rekao da će sve biti uredu i da je imao sreće jer je mogao ostati bez palca. Preporučio mu je da popije aspirin i da prst drži na povišenome i toplome mjestu. Te večeri smo legli oko 20 sati.

Sutradan smo otišli u parnu kupelj jer smo bili strašno prljavi a u hostelu nije bilo tople vode. Cijena neograničenoga korištenja hamana u koju je uračunata masaža bila je 12 lira što je oko 48 kuna. U hamanu smo proveli cijelo poslijepodne i dio večeri. Nakon masaže i jaccuzia smo čak i odspavali u kupelji jer smo bili strašno umorni.

Poslije kupelji smo se našli sa Metinom koji nam je predložio, pošto smo sutra namjeravali krenuti za Iran da nam on bude vodič tamo jer zna govoriti farsi. Usput je rekao da će nam srediti smještaj u Tabrizu gdje ima rodbinu. Dogovor je bio da će nam biti vodič ako ga besplatno prevezemo do tamo.

Krenuli smo rano ujutro jer smo do Tabriza trebali voziti cijeli dan. Do granice smo stigli za pola sata. Granicu čuva turska vojska u oklopnim vozilima i nije ugodno gledati ljude sa uperenim cijevima u tvojem smjeru. Na izlaz iz Turske nismo dugo čekali. Na ulazu u Iran dočekao nas je veliki portret imama Homeinija i ispod njega natpis kojeg citiram „ Wel  come to Islamic Republic of Iran“ . Kako je natpis i govorio nitko nije znao ni trunku engleskoga. Metin nam je bio od velike pomoći jer bez njega  bi se sigurno zadržali duže tražeći carinike da nam udare žig na putovnice i CARNET dozvolu bez koje ne bi smo mogli ući autom u Iran.

CARNET je dozvola koja jamči državi u koju ulaziš autom da taj isti auto nećeš tamo i ostaviti ili prodati. U Hrvatskoj smo morali platiti polog od 10 000 kuna prilikom vađenja dozvole. Stvar je u tome da bismo T. Renault Megane, koji je u Hrvatskoj procijenjen na 11 500 eura, u Iranu mogli prodati za 20 000 eura jer su tamo uvozni auti jako skupi. Na CARNET – ovoj dozvoli smo obavezno morali imati udaren žig graničnoga prijelaza zemlje u koju ulazimo jer bez svih žigova ne bismo dobili polog od 10 000 kuna u Zgrebu koje smo ostavili u HAK – u.

Prvi dio: Od Zagreba do Ankare

U slijedećem nastavku: Megane u Iranu

Comments are closed.

Sharing Buttons by Linksku