Put od Zagreba do Teherana ili kako natankati 55 litara dizela i izbjeći nagradno bičevanje

Dio prvi: Od Zagreba do Ankare

Kako je počelo? T-ova sestra je u travnju 2007. diplomirala klavir na akademiji u Zagrebu i odlučila je upisati poslijediplomski u Skopju što je značilo da se mora preseliti skupa sa klavirom i ostalim stvarima. Pošto T. ima auto, on je bio taj koji je trebao prevesti stvari do Skopja i pomoći joj da se useli u stan.

U priču sa selidbom se uključio Š. koji je namjeravao prijeći put od Hrvatske do Indije i tamo ostati neko vrijeme. Njemu je sinula ideja da ga T., nakon što preseli sestru, preveze autom što je dalje moguće prema istoku. T. se složio i predložio meni da im se pridružim. Plan je bio prevesti Š. barem do Irana i pri tome obići i vidjeti što više. Da bismo ušli u Iran trebalo je izvaditi vize po cijeni od 37 eura. Na vize se čeka desetak dana. T. je na put krenuo 1. 10., Š. mu se pridružio tjedan dana poslije u Skopju u koje je stigao vlakom iz Beograda. Iz Skopja su krenuli autom prema Bugarskoj i Sofiji gdje su našli smještaj preko couch surffinga. U međuvremenu sam čekao vizu što se odužilo jer sam morao vaditi novu putovnicu. Nakon tjedan dana Bugarske, Š. i T. su krenuli prema Istanbulu gdje smo se trebali naći i krenuti dalje na istok. Tamo su također našli smještaj preko couch surffinga.

Na put sam krenuo 18. 10. iz Zagreba autobusom prema Skopju. Cijena karte je bila 326 kuna u jednome smjeru jer sam se natrag u Hrvatsku trebao vratiti autom. Usput ne preporučujem put vlakom jer je vlak za Istanbul katastrofa. Teta na šalteru HŽ mi je rekla da su prošle godine prodali samo 20 karata za Istanbul i da mi ne preporučuje put vlakom jer je prepun đepara i ostalih sumnjivih tipova. Doslovno te ostave u gaćama nakon što te opljačkaju. U Skopje sam stigao za 12 sati, gdje sam se našao sa T. sestrom koja mi je rezervirala autobusnu kartu za Istanbul po cijeni od 43 eura u jednome smjeru.

Skoplje me nije zadivilo, grad je prljav, zapušten, prepun pasa lutalica i smeća koje nitko ne odvozi. Grad je ružni skup sivih betonskih nebodera socrealizma koji se polako raspadaju. Cijeli grad je ponovno izgrađen nakon potresa 1963. godine. Cijelog sam ga razgledao za osam sati koliko sam tamo proveo. Sve je bilo u znaku Tošeta, svi kafići su puštali samo njegovu glazbu. Ljudi su se okupili na glavnome gradskome trgu i tamo palili svijeće, donosili cvijeće i upisivali se u knjigu žalosti. Umro je balkanski Elvis. U Skopju od znamenitosti postoji stari turski grad koji je prepun smeća i zapušten ali je pogled sa njega lijep jer se vidi cijeli grad. Podno grada je čaršija slična sarajevskoj sa svojim pečenjarama i trgovinama ali se ne može uspoređivati. U čaršiji žive isključivo Albanci i većina Makedonaca izbjegava taj dio grada jer se ne vole. Do čaršije i staroga grada dolazi se iz centra preko kamenoga mosta i rijeke Vardar. Most je također zapušten. Također vrijedi posjetiti Vodnu goru na kojoj je veliki križ koji noću svijetli i vidi se iz svih dijelova Skoplja. Vodna gora je slična Sljemenu i sa nje se vidi Skoplje sa cijelom okolicom i još dalje prema Šar planini.

Cijene su prilično povoljne, slične onima u Sarajevu. Cijena bureka je otprilike 45 dinara što je oko 5 kuna. Ako ikada budete u Skopju, pitajte za trgovački centar Ramstor (koji se nalazi pokraj muzeja), tamo možete popiti coctel Pina Colada po cijeni od 15 kuna. Kava je 50 dinara. Vina su također jeftina. Taksiji su povoljni ali se treba dogovoriti za cijenu jer vozači znaju prevariti za cijenu vožnje. S ljudima se bez problema može razgovarati jer svi razumiju hrvatski iako u prvi mah svi misle kad progovoriš da si iz Srbije. T. je obišao cijelu Makedoniju i kaže da je Ohridsko jezero najljepši dio zemlje a ostalo nije ništa posebno.

Put od Skopja do Istanbula prilično je dugo trajao jer se ide preko Bugarske. Krenuo sam u 17:00 a stigao sam ujutro oko 7. Istanbul je nevjerovatan grad. Autobusni kolodvor je ogroman, na njemu se nalazi postaja podzemne željeznice, banke, trgovine, hoteli, restorani i još mnogo, mnogo toga. Na autobusnome sam sjeo na gradski autobus kojim sam krenuo prema centru gdje sam trebao presjesti na drugi bus koji bi me odvezao na azijsku stranu grada gdje su bili smješteni Š. i T. Gradski prijevoz nije skup. Može se birati između podzemne željeznice, tramvaja koji voze po centru i buseva.  Karta je 1,30 turskih lira, jedna lira je 4 kune.

Istanbul je uistinu svjetski velegrad sa svojih 12 milijuna stanovnika (službena brojka). Grad je čist i uredan što me stvarno iznenadilo nakon prljavštine Srbije, Makedonije i Bugarske. Samo je promet malo divlji – prepuno je automobila. Nitko ne vozi biciklo jer je pogibeljno zbog gustoće prometa. T.  je ostavio auto na parkiralištu zgrade naših domaćina Mehemta i Tube, brata i sestre. Tokom našeg boravka u Istanbulu samo smo se služili gradskim prijevozom.

Pošto smo bili smješteni u azijskom dijelu grada, da bismo stigli do centra trebalo nam je oko sat vremena. Prvo bi putovali busom do obale mora, tada bismo uzeli trajekt da nas preveze preko Bospora. Zanimljivo je da se nitko ne šverca u gradskom prijevozu i svi plaćaju kartu. Iznenadilo me što Turci imaju priličan standard barem u zapadnome dijelu Turske. Cijene su slične kao u Hrvatskoj možda koju kunu više – pogotovo u centru. Cijene alkohola su više nego kod nas.

T. i Š. su u Istanbulu proveli tjedan dan dok su mene čekali. Pošto su bili smješteni preko couch surffinga uštedjeli su oko 100 eura koje bi inače potrošili na hostele čija je cijena minimalno petnaestak eura. Tuba i Mehmet su bili sjajni domaćini. Žive zajedno u trosobnome stanu čiji je najam 1000 eura, što je uobičajena cijena najma, ali ga oni plaćaju 500 eura jer im je stanodavac prijatelj. Turci inače vole komfor i svi su im stanovi prilično prostrani, stan Tube i Mehmeta je po njihovim standardima malen.

Istanbul je grad koji me je na cijelom putovanju najviše oduševio. Grad je spoj staroga i modernoga, starih bazara i ogromnih trgovačkih centara. Prepun ljudi u svako doba dana i noći. Na svakome koraku su kafići i zalogajnice koje su uvijek prepune. Turci stvarno imaju sjajnu kuhinju, hrana je odlična. Teško se odlučiti između kebaba, raznih bureka, salata i slastica. Zaboravite Sarajevo, najbolje se jede u Istanbulu. Cijena jednoga kebaba je oko 2 lire sa dodacima što je jeftinije nego kod nas. Slatkiši i kolači su nešto posebno, takvo nešto ne postoji u Hrvatskoj možda blijeda slika u Sarajevu, ali sumnjam.

Istanbul je prepun znamenitosti od kojih smo obišli one glavne jer jednostavno nismo imali vremena. Obišli smo cijeli Zlatni rog na kojemu se nalaze Aja Sofija, Sultanahmet džamiju, Novu džamiju, Bazar i Topkapi saraj. Cijena obilaska za sve znamenitosti je 10 lira. Nismo uspjeli posjetiti Dolambahce palaču. Bazar u Istanbulu je neusporediv sa sličnim mjestima u svijetu. Glavni dio je natkriven i dijeli se na nekoliko dijelova, na dio sa začinima, nakitom, tekstilom i hranom. Ostali bazari se ne mogu mjeriti sa istanbulskim bazarom. Bazar u Istanbulu je King Cross, Avenue mall i Importane zajedno naspram sličnih bazara u Tunisu, Jeruzalemu, Tabrizu ili Teheranu, koji više sliče nedjeljnome sajmu na Hreliću kako svojim izgledom tako i mirisom. Fuj. Prodavači nisu nametljivi i uvijek su spremni nakon kraćega cjenkanja spustiti cijenu.

Noćni život je ludnica, može se birati između restorana u sporednim ulicama ili noćnih klubova. Sve je prepuno ljudi, trgovine i butici rade do kasno, u Istanbulu nikada nije kasno za šoping bilo da se radi o kupovini hrane ili hlača u Levisu. Jedino su cijene pića u klubovima i kafićima malo preskupe. Pola litre točenoga piva košta 25 kuna. Litra najjeftinijega vina u trgovini je oko 16 kuna. U Turskoj se ne isplati biti alkoholičar. Cijene kave u kafićima ne znam jer Turci uglavnom piju čaj, snažni crni čaj pun kofeina i teina u koji stavljaju hrpu šećera. Često dok ga piju u usta stave kocku šećera da im bude slađi. Piju ga u svakoj prigodi, ujutro, tokom dana i navečer. Cijene čaja variraju od 0,75 lira do 2 lire.

Nakon Istanbula krenuli smo prema Kapadokiji i istoku preko Ankare. Udaljenost od Istanbula do Ankare je oko 500 kilometara. Udaljenost smo prešli brzo jer ih spaja moderna autocesta, ustvari jedina prava autocesta u Turskoj ako izuzmemo autocestu od Istanbula do Edirnea i Bugarske granice. Cestarina je stvarno niska, 500 kilometara smo platili 48 kuna, što je, ako usporedimo sa cestarinom u Hrvatskoj gdje za 170 kilometara koliko ima od Zagreba (Ivanja Reka) do Broda moramo platiti 63 kune, prejeftino. Zato je cijena goriva, viša nego kod nas. Litru dizela smo plaćali 11 kuna i nešto sitno što je previše.

U Ankaru smo stigli predvečer, grad je također ogroman ali ni približno kao Istanbul. U gradu nema previše znamenitosti. Par muzeja i džamija. Glavna stvar koju treba vidjeti je Ataturkov mauzolej. Ataturka, Turci vole više nego Tita Bosanci. Ata, kako ga Turci od milja zovu je dio svetog turskog  trojstva koje čine voljeni vođa, zastava i vojska. Mauzolej je okružen ogromnim parkom koji čuvaju naoružani vojnici. Grad je čist i uredan, malo presterilan. Ankara je možda glavni grad ali je Istanbul majka turske.

Iste večeri krećemo prema Kapadokiji koja je udaljena dan vožnje. Vozimo po čudnoj četvero tračnoj cesti koja nije autocesta jer nema zaštitne ograde i po njoj voze traktori ali auti ipak voze 100 i više na sat. Turska je puna takvih cesta i često se događa da cesta odjedanput postaje dvotračna iz četverotračne i obrnuto, a prometna signalizacija je često loša i nelogična ali neusporedivo bolja sa onime što nas je dočekalo u Iranu.

U slijedećem nastavku: Vukovi Ararata i Wel come u Islamsku republiku Iran

6 comments on “Put od Zagreba do Teherana ili kako natankati 55 litara dizela i izbjeći nagradno bičevanje

  1. jimbo says:

    Ja sam putovo vlakom do Stambola i vratio se sa gaćama nazad.

  2. jimbo says:

    To je istina.

  3. […] Home « Put od Zagreba do Teherana ili kako natankati 55 litara dizela i izbjeći nagradno bičevanje […]

  4. […] Prvi dio: Od Zagreba do Ankare Dio drugi: Vukovi Ararata i Wel come u Islamsku republiku Iran Treći dio: Megane u Iranu Tweet Posted in Putopisi | Tags: makedonija, putopisi, srbija, turska […]

  5. 666 says:

    stravično površno i jadno. bio sam nedavno u skopju i grad me fascinirao upravo čistoćom. ovakvima poput tebe trebalo bi zabraniti putovanje jer pun si predrasuda i to širiš putem neta. naravno da bitne stvari ne zapaziš niti primjećuješ. inače, svi psi lutalice u skopju su sterlizirani i čisti i uredni i maju markicu na uhu kao u istanbulu. makedonija je prekrasna zemlja i puno je toga ljepše od ohrida tako da ne treba slušati ovog smiješnog kompleksaša. često sam tamo zbog posla i netočno je da je sve tako jeftino. turski dio grada također je uredan i čist, a most je u jako dobrom stanju. ja u biti ne znam jeli ovaj čovjek bio tamo ili nije. opis istanbula također je površan. tamo ima puno više toga nego što ovaj malograđanin može zamisliti, ali nije to za takve poput njega. za njega je bogovićeva ulica i špica.

Sharing Buttons by Linksku