Kako ćemo jednog dana pojesti zadnjeg kanibala

Kako je danas moderno pisati o prehrani, zdravoj, nezdravoj, prehrani uopće, bilo bi red da se progovori i riječ-dvije o kanibalizmu, jer i to je vrsta prehrane.

Prvo što treba reći jest da postoje ljudski i životinjski kanibalizam.

Životinjski je puno češći. Postoje brojni slučajevi kada životinja pojede jedinku svoje vrste, npr. pauk pauka. Kod životinja je čest i „seksualni kanibalizam“, kada npr. bogomoljke nakon ili umjesto parenja pojedu mužjaka (da sam bogomoljac i da me već ženka mora pojesti, inzistirao bih da to bude barem nakon, a ne umjesto parenja!). Muškarcima koji se žale na žene, neka ovo bude poruka kako uvijek može biti i gore. Ako te priroda nagradi da budeš mužjak bogomoljke, dogodit će ti se da najprije izgubiš nevinost, a minutu nakon toga i glavu.

Nama je međutim u ovom razmatranju zanimljiviji kanibalizam koji se tiče naše vrste.

Sam pojam kanibalizam nastao je zbog nagluhosti Kristofora Kolumba, koji je, došavši na Karibe, umjesto „Caribs“ zapamtio „Canibs“ kao ime plemena na koje je naišao. Kad je vidio da članovi plemena imaju neobične prehrambene navike (rituali konzumacije ljudskog mesa, ispijanje krvi i sl.), preimenovao ih je “Canibales”, na španjolskom žedan, okrutan.

Kako i gdje je nastao kanibalizam teško je reći, ali sigurno je da je prisutan od davnih dana. Opet treba razlikovati dvije vrste kanibalizma koji se prakticirao u prošlosti.

Kanibalizam unutar jedne etničke zajednice je „endokanibalizam“, a prakticira se kako bi se zadovoljilo bogove i slično. Taj se vid kanibalizma može smatrati i nacionalno osviještenim, patriotskim kanibalizmom i na našim prostorima bi svakako bio nešto normalno kad bi se pojavio. Ionako naši nacionalni vođe najviše piju krv vlastitom narodu, pa šta bi onda falilo i kad bismo jeli jedni druge?!

Onaj drugi je „egzokanibalizam“ i odnosi se na vjerovanje da ćete ako ubijete moćnog neprijatelja, pojedete ga i popijete mu krv, na sebe prenijeti njegovu snagu. Pojedeš srce gazele, trčiš kao Usain Bolt, pojedeš skakavca, skačeš kao Blanka Vlašić, pojedeš srce orla, poletiš u nebeske visine… Dobro, ovo s letenjem nije još nikome upalilo.

Moderni kanibalizam ima razne uzroke. Od „normalnijih“ okolnosti – ako išta vezano za kanibalizam može biti normalno – to su teške nesreće i ratovi u kojima jedini način da se preživi jest pojesti kolege koji su već mrtvi. Poznat je slučaj američkih ragbijaša koji su zapeli u Andama i da ne bi umrli od gladi, konzumirali su svoje stradale kolege. Dvadeseto stoljeće, stoljeće svjetskih ratova, bilo je prepuno takvih pojava. Nakon što su u doba velikih nestašica i gladi kućni ljubimci i štakori bili uglavnom pojedeni nije preostalo ništa drugo nego jesti protivničke vojnike, civile, a ponekad i pokojne prijatelje. Postoje svjedočanstva iz sovjetskih gulaga o neobičnim pojavama na meniju.

Danas kanibalizam ne susrećemo tako često. Jedino pleme koje i dan danas vjerno otačkim predajama prakticira kanibalizam je pleme Korowai iz Papue Nove Gvineje. Siguran sam da ta praksa negativno utiče na njihov prirodni prirast, ali bolje da propadne selo (ili pleme) nego običaji.

Jeffrey Lionel Dahmer

To što kanibalizam danas nije čest, ne znači da ga nema. Moderni kanibali se mogu podijeliti u dvije skupine. Postoje moderni kanibali ranga poremećeni psihopati i serijski ubojice. Najpoznatiji je Jeffrey Lionel Dahmer (1960 – 1994), američki serijski ubojica, koji je u svojoj zavidnoj nekrofilsko-kanibalskoj karijeri ubio i pojeo najmanje 17 osoba. Na suđenju se branio neubrojivošću (i ja bih se služio istom strategijom da sam na njegovom mjestu!), a sud ga je proglasio savršeno zdravim (o tome bi se već dalo raspravljati) i osudio na 15 doživotnih kazni, sve skupa 943 godina.

Postoje međutim i moderni kanibali kod kojih je kanibalizam potican seksualnim maštarijama (ova pojava ipak nije slična bogomoljkama s početka priče). Njihov najveći seksualni fetiš je da pojedu nekoga, ili da njih pojede netko privlačan. Pa kad vam djevojka kaže: toliko si sladak da bih te najradije malo gricnula, nije loše biti oprezan. Neki tvrde da je griženje noktiju također simptom kanibalizma. Ovo zadnje smatram ipak pretjeranim. Imam prijatelja koji stalno grize nokte, ali još nikada nije izrazio želju da nekoga pojede.

Armin Meiwes

Što se tiče modernih seksualno-kanibalskih ekshibicija, vrijedi reći nešto više o dva bizarna slučaja.

Prije nekoliko godina izvjesni Nijemac Armin Meiwes je pristupio „kanibalskoj zajednici na internetu“ (sic!) i izrazio želju da pojede ljudsko biće. Javilo mu se čak 400 dobrovoljaca koji žele biti pojedeni. 42-godišnji informatički stručnjak Bernd Brades bio je sretnik koji je ispunio njegove kriterije. Dvojica braće po kanibalizmu su se dogovorila da prvo zajedno pojedu Bradesov penis (aluzija na hot dog?). No, zaključili su da je objed nejestiv. Uto se Brades počeo moliti. Meiwes kaže da je molitvu preskočio, jer nije „bio siguran komu se treba moliti, Bogu ili Đavlu.“ Nakon toga je ubio Bradesa, pojeo ga, i čitavu stvar snimio kamerom. Kad je Meiwes uhićen, pošteno je priznao: „htio sam samo da ga pojedem, ali ne i da ga ubijem.“ Njegov pravni tim je na osnovu toga ustvrdio da je njihov klijent počinio samo jedan zločin – ilegalnu eutanaziju. Dakle, nije problem to što je ubio čovjeka, nego to što je eutanazija u Njemačkoj ilegalna. Da je kojim slučajem isti pothvat odradio u Nizozemskoj gdje je eutanazija legalna, sada bi bio slobodan. Godinu i pol nakon njegova pothvata, RTL televizija je organizirala intervju s Meiwesom. Morbidna pitanja i odgovori iz tog intervjua najbolje oslikavaju svu bolest današnjeg društva. Znatiželjni novinar postavlja pitanje kanibalu kakvog je okusa ljudsko meso, na što mu ovaj nasmijan odgovara: „Slično svinjetini, no nešto gorče i snažnijeg okusa. Vrlo je dobro. Odrezak od Bernda pirjao sam dodavši malo soli, papra te češnjak i muškantni oraščić, a poslužio sam ga s princess kroketima, bruxelleskim prokulicama i umakom od zelenog papra.“, podijelio je Meiwes recept za pripremanje ljudskog mesa s novinarom koji je o njemu napisao knjigu. Porcije od Berndova mesa brižni je kanibal spremio u zamrzivač te u nekoliko mjeseci pojeo gotovo 20 kg muškarca opsjednutog željom da ga netko pojede. Time out! Da vidimo jesmo li dobro razumjeli o čemu je ovdje riječ. A riječ je o kanibalu koji se na državnoj televiziji hvali svojim gurmanskim egzibicijama, riječ je o javnosti znatiželjnoj da sazna kakvog je okusa ljudsko meso. Pronicavi Platon je još prije 2,5 tisuća godina rekao da je ovaj svijet pećina. Ali da je znao da će jednoga dana na tv-u ljudožder davati intervju o svojim kulinarskim podvizima, smislio bi svakako neku mračniju alegoriju od pećine da opiše ovaj svijet. Nego, što je inspiriralo našeg kanibala na ovaj nesvakidašnji podvig? Hannibal Lecter, najpoznatiji kanibal na filmskom platnu? Ipak ne. Meiwes je, naime, otkrio da je od djetinjstva impresioniran bajkom o Ivici i Marici, a osobito vješticom koja se priprema da pojede dječaka?! „Ne biste vjerovali koliko takvih Ivica ima na internetu.“, kaže razigrani kanibal. Policija procjenjuje da u Njemačkoj ima još „Ivica“ i „vještica“ poput Meiwesa. Nadahnut Meiwesovim iskustvima, Rammstein je snimio spot Mein Teil.

httpv://www.youtube.com/watch?v=B193-mJ61Ik.

Issei Sagawa

Postoji još jedna, po završetku bizarnija priča od ove. Riječ je o 56-godišnjem Japancu Issei-u Sagawi koji je 80-ih godina minulog stoljeća u Parizu pod još nerazjašnjenim okolnostima ubio svoju prijateljicu Renee Hartevelt i, je li, pojeo neke dijelove njenog tijela (ne spominje se koje, ako nekoga zanima!). U Francuskoj je proglašen mentalno nesposobnim za suđenje i preporučeno je da ga se smjesti u duševnu bolnicu do kraja života. Međutim, dvije godine kasnije bio je poslan natrag u Japan, gdje su mu željeli suditi, ali do toga nije došlo jer Francuzi nisu htjeli predati sudski dosje. Naposljetku, uvjerio je japanske liječnike da je povratio sposobnost rasuđivanja, pa je oslobođen! Povrativši sposobnost rasuđivanja, Sagawa je kasnije tvrdio da je ubojstvo i konzumacija najbolje prijateljice za njega bilo ispunjenje životne želje i sada više nema nikakvog razloga ni potrebe za nečim sličnim. Svoje iskustvo opisao je u knjizi koja je postala hit u Japanu, nakon toga napisao je još nekoliko bestselera, glumio u filmovima, a danas je kolumnist nacionalnog tabloida.

U ove dvije priče barem dvije stvari upadaju u oči. Prvo, doista nema nikakve zakonske regulative koja bi zabranjivala konzumiranje ljudskoga mesa. Zakonodavci su to previdjeli, valjda računajući da su napretkom civilizacije takve stvari iščezle. Dekalog na kojemu su bazirani i mnogi civilni zakoni, zabranjuje: ne poželi tuđeg ženidbenog druga, ne poželi nikakve tuđe stvari, ali, ne kaže i: ne pojedi bližnjega svoga. Ubiti i pojesti, to je zločin. Samo pojesti mrtvu osobu, nije zločin. Nego stvar ukusa, a o ukusima se ne raspravlja.

Drugo. Odnos ludosti i popularnosti. Kažu da je broj ljudi koji vas obožavaju proporcionalan ludosti onoga što radite. Moderni kanibali su tako potaknuli masovno (lažno) zgražanje publike i dobili veliki publicitet. Meiwes je zaradio na knjizi napisanoj o njemu, Sagawa je sam postao popularan pisac. Sudeći po ovim iskustvima, morat ću i ja nekoga pojesti, pa da me krene u životu! Eto, ako je netko zainteresiran, da se dogovorimo…

Ako nekoga ove moderne pojave kanibalizma možda čude ili nasmijavaju, treba reći da tu ipak nema niti ičega začuđujega, pa ni smiješnoga. Pitajmo komuniste što bi mogli reći o ovome, siguran sam kako bi oni rekli da je kanibalizam zapravo iduća logična karika u evoluciji kapitalizma. Doista, ne bi li bilo logično da kapitalizam, taj nihilistički sistem koji je prožderao i ideju Boga i čovjeka, naslijedi njegov konkretniji oblik, kanibalizam? Zamislimo da u javnosti, sve lišenijoj ikakvog osjećaja za moral, nekad u (skorijoj?) budućnosti izbije debata o dopuštenosti kanibalizma. Pojave se dva-tri znanstvenika koja dokažu kako su naši majmunski preci bili skloni kanibalizmu, dva-tri koja dokažu kako je ljudsko meso zdravo za probavu. Političari politički korektno zaključuju da ne valja ljude diskriminirati na osnovu menija. Svjetski ekonomski moćnici se lupaju po čelu: pa kako se toga nismo prije sjetili? Ovako će čovjek puno aktivnije sudjelovati u prehrambenoj industriji. Krave i pilići mogu odahnuti jer nitko više ne želi njihovo meso, a borci za prava životinja slave pobjedu. Filozofi zaključuju kako smo stigli na povijesnu prekretnicu kada konačno i gastronomija postaje antropocentrična.

Buduća ponuda

A na našim prostorima? U Sarajevu prva javna priznanja da se ljudsko meso u nekim ćevabdžinicama već odavno stavlja u bureke. Vjernici prilagođavaju svoje običaje, pa tako petkom jedu samo ljude iz primorskih krajeva. Nacionalne stranke radi očuvanja identiteta zabranjuju konzumiranje pripadnika drugih naroda. Pojavom kanibalizma konačno su riješene mnoge mučne dileme čovječanstva. Konačno je stvoren sistem u kojemu bogati mogu bez gubljenja u suvišnim metaforama doslovno pojesti siromašne. Siromašni će sami sebe prodavati kao ručak da prehrane porodicu koja će ionako s jabukom u ustima biti poslužena na bogataškom stolu. Bogataši pronalaze još jedno praktično rješenje, nekoć ekranizirano u filmu „Hostel“: siromasi koji ionako imaju biti posluženi kao ručak dobivaju bonus dolare ako sudjeluju u lovu na ljude u kojemu će oni biti lovina. I tako se rješava problem siromaštva u svijetu.

Sve je ovo ipak fantazija, u realnom svijetu ovakve su stvari nemoguće, zar ne?! U našoj stvarnosti, ako bude zatrebalo, naši će se religijski i politički vođe, prezrevši bit etičkih i vjerskih poruka koje svjedoče da na zlo ne treba odgovarati zlom nego dobrom, a držeći se načela klin se klinom izbija (ubijanje u ime boljeg života, nasilje svih vrsta u ime nenasilja, laž u ime istine, ratovi u ime mira), efikasno obračunati s kanibalizmom. O da, da, iskorijenit ćemo mi to zlo iz naše sredine, sve ćemo mi kanibale pojesti, sve do zadnjeg.

Comments are closed.

Sharing Buttons by Linksku