Filmovi koje bi svaki katolik trebao pogledati

Zapravo naziv ovog članka uopće ne bi trebao biti ovakav, jer se zapravo radi o filmovima koje bi svatko trebao pogledati bez obzira bio kršćanin, agnostik, ateist, musliman ili vegetarijanac. Ali ovako mi je zvučalo bolje. Naime, pokušati ću ovdje donijeti nekoliko filmova gledanih kroz teološku prizmu. Biblija je najprodavanija knjiga svijeta (još uvijek), i ma koliko god mi šutjeli o tome kršćanstvo je formiralo naš (zapadni) svijet s kulturom. Sekularno društvo, ljudske slobode… sve se to iznjedrilo iz kršćanstva, pa čak i ateizam kao kritika religije (prvenstveno, dakako, kršćanstva). Tako je helenizirano kršćanstvo, ili kršćanska helenizacija (kako se uzme) oblikovala naš svijet u zadnjih 2 milenija što je ostavilo i ostavlja i svoj pečat u filmskoj kulturi. Ovdje ću pokušati u jednom kratkom osvrtu donijeti neke filmove gledane upravo kroz prizmu kršćanstva. Prikaz se ne odnosi na filmove religijske tematike (poput „Gibsonove“ Pasije), izuzev jednog filma kojeg sam odlučio uvrstiti upravo zbog svoje neortodoksnosti.

Blues Brothers (1980)

Pustolovine braće Jakea i Elwooda Blues u ovom klasiku od prije 30 godine su dobile čak i svoj pečat odobrenja od samog Vatikana ove godine, koji su ovaj film uvrstili među katoličke klasike koje Katolička Crkva preporučava vjernicima na gledanje. Takav stav Katoličke Crkve nije za čuditi, ako se uzme u obzir da je punchline braće Blues: „Mi smo na Božjoj misiji“.

Zapravo o čemu se radi? Moglo bi se reći da su Jake i Elwood, moderne verzije apostola Pavla i Barnabe koji su u Božjoj misiji da spase katolički dom za djecu u kojem su i sami odrasli. U crkvi u kojoj je pastor legendarni James Brown, Duh Sveti djeluje na Jakea koji prima karizmu i baš poput Savla iz Tarza (Dj 9,17) kreće na Božju misiju.

Posebno je upečatljiva epizoda kada dolaze kod časne sestre (s. Mary Stigmata), nadstojnice doma koja traži od njih lovu koja je potrebna da se plati porez da se dom ne zatvori. Tko god je imao tu (ne)sreću da mu časna sestra predaje vjeronauk ili drži neku vrstu kateheze zna o čemu govorim, a očito da je i redatelj imao takvu čast u životu, pošto je to jedan od boljih prikaza takve ličnosti. Autoritet gotovo na granici dijaboličnosti i blaženi smješak.

Braća Blues okupljaju band, tj. apostole da naprave veliki koncert s kojim će skupiti potreban novac i spase sirotište od zatvaranja. Na misiji do svog velikog nastupa prijeće im se sve moguće sile – neonacisti, bivša ljubavnica, pobješnjeli country band, pa na kraju čak i cijelokupan sustav – policija i vojska. Proganjanji od sistema (paralela – Rimsko Carstvo) ipak uspjevaju u svojoj misiji, ali završavaju u zatvoru (Dj 21,35). Ipak, Blues apostoli će se vratiti nakon 20 godina u drugom nastavku Blues Brothers 2000, ovog puta čak evangelizirajući i više pobornike na novoj „Božjoj misiji“. Ali kako to često biva s nastavcima, i ovaj je samo blijeda sijena prvog dijela.

El día de la bestia (1995)

Klasik španjolske kinematografije, Iglesiasov „Dan zvijeri“ je film na nedefiniranoj granici između blasfemije i biblijske poruke o žrtvovanju za spasenje mnogih, tj. svih.

Svakako nije preporuka za turbo-katolike, štovatelje lika i djela Zlatka Sudca. Prepun nasilja i poganog jezika, film se obračnuao sa čini se svima – modernim idolopokonstvom ezoterije, Katoličkom Crkvom kao grešnom strukturom, subkulturama 90ih, postmodernističkim španjolskim društvom, etc.

O čemu se radi? Baskijski svećenik, profesor egzegeze nakon višegodišnjeg istraživanja Otkrivenja otkrio je da će se baš na Božić u Madridu roditi sam Antikrist. Jedina nada za spas je da pronađe djete Antikrista, ubije ga i tako spasi svijet. To može samo učiniti ako uđe u „redove“ nečastivog tako da zaniječe Krista da bi se mogao približiti samom Antikristu. Tu je čitav paradoks priče, a po meni otac Ángel (kakva slučajnost za ime) zapravo na sebe stavlja križ i zapravo samo želi prevariti đavla. Tu je opet specifična jedna dvoznačnost – što zapravo postaje otac Angel? Čovjek koji nasljeduje Krista ili nekakva vrsta modernog Jude Iškariotskog u smislu interpretacije Jude kao nedužnog oruđa?

Na svom putu do pronalaska Antikrista pridružuje mu se jedan metalac (Santiago Segura, poznatiji među domaćim gledateljima kao policijac Torrente) i jedan talijanski voditelj okultne emisije na televiziji. U modernoj Gomori, mračnom Madridu 90-ih, zajedno doživljavaju razne epizode dok ne uspiju u svome naumu da unište Antikrista.

Film završava 9 mjeseci nakon njihove pobjede nad Antikristom, napušteni od svih, kao anonimci beskućnici u Madridskom parku, u svijetu sigurnom i u totalnom neznanju o sudbini koja ih je umalo zadesila. Ipak, u zadnjim kadrovima odlaze iz parka zahvalni da su uspjeli spasiti svijet bez ikakvih zasluga.

Pulp Fiction (1994)

Po meni najbolji film 90-ih, a ujedno i 6. najbolji film prema na IMDBovoj listi top 250 filmova svih vremena. Tarantino je u svoje remek djelo, svjesno ili nesvjesno zapravo stavio bibilijsku poruke Božje intervencije i čovjekovog odgovora u vidu obraćenja. Cijeli film zapravo kao da je moderna verzija Starog Zavjeta, nevjernog Izraela, proroka i kulminacije u obraćenju.

Jules (Samuel L. Jackson) i Vincent (John Travolta) su plaćeni ubojice koji rade za mafijaša i na putu su da utjeraju dug, tj. da pokupe paket koji navodno pripada njihovom šefu i pritome da ubiju one koji taj paket imaju kod sebe. Vincent pronalazi paket, tj. aktovku u kojem se nalazi nešto što nikada nećemo saznati što je. Međutim i tu ima biblijska simbolika, jedino što vidimo zapravo je zlatni odsjaj na njegovom licu što podsjeća na zlatno tele (Izl 32,4), idola kojim je Izrael brzo zamjenio Jahvu koji ih je izveo iz Egipta. Jules potom u antologijskoj sceni kinematografije citira proroka Ezekijela (Ez 25,17), koji je prorokovao propast Jeruzalema zbog idolopoklonstva i grijeha. Put pravednog čovjeka, implicirajući zapravo da je on pravednik, a da se Jahve osvećuje nad svakim ko stane na put pravednika. Ubija nepravednika koji staje na put pravednika. Potom iz druge sobe sasvim nenadano izlazi drugi lik s pištoljem kalibra .357 i ispaljuje sve metke u smjeru Julesa i Vincenta na jedva nekoliko metara razdaljine. Međutim, niti jedan metak ih ne pogađa i napadač pada mrtav sasut mecima iz njihovih pištolja.

I tu se sada događa obrat. Jules je uvjeren u Božju intervenciju, u zaštitu „pravednika“ ako hoćete, dok je Vincent skeptičan, poput nevjernog Tome (Iv 20, 24-29), no za razliku od nevjernog Tome on neće doživjeti obraćenje.

Ako preskočimo epizodu o Vuku i njihovoj kamuflaži da prenesu mrtvaca (koji je pao kao kolateralna šteta) dolazimo do kraja filma, koji je zapravo i početak (vješto Tarantinovo epizodno preslagivanje radnje) što zapravo, biblijski rečeno, znači da je kraj grešnog života i početak novog u obraćenju (ni sam Tarantino garant nije skontao kako je to dobro složio). Daklem, Vincent i Jules su u restoranu, tipičnom američkom dineru. Jules objašnjava Vincentu na sebi svojstven način da je on osjetio Božji dodir u njihovoj gotovo sigurnoj smrti koja je izbjegnuta samim čudom. Nemalo zatim otpočinje pljačka. Spletom okolnosti i svojom vještinom plaćenih ubojica, situacija se mijenja u sada neutralnu poziciju, odnosno klasični Tarantinov trademark, tzv. „mexican standoff“ – poziciju u kojoj nema pobjednika jer svi imaju upereni oružje jedni prema drugima.

Izlaz iz situacije bio bi kompromis – pustiti pljačkaše da odu sa svojim plijenom, a da njima vrate njihov novac i aktovku („zlatno tele“). Upravo to se i događa, međutim tu sad Jules u smislu svog obraćenja djeluje  zapanjujuće u smislu nelogične logike novozavjetnog zakona Ljubavi (na što i reagira njegov nevjerni Vincent). Zlatno tele mora predati šefu i time raščistiti sa svojim starim životom, grešnika, međutim ostavit će im svoj novac (Lk 6,29) – Onomu tko te udari po jednom obrazu pruži i drugi, i onomu tko ti otima gornju haljinu ne krati ni donje.  Svakomu tko od tebe ište daji, a od onoga tko tvoje otima ne potražuj.

Opet recitira Ezekijela, ovaj put bez egzekucije koja bi normalno slijedila, prvi put valjda razumjevajući riječi biblijskog teksta.

Tako se i raspliće ova situcija, Jules i Vincent odlaze s aktovkom iz restorana i tu završava film. Jules odlazi, lutati kao ruski hodočašnik, a Vincent i dalje ostaj „in the bussines“, odnosno u grešnom životu. I tu je kraj filma. Međutim nije. Zapravo jest, jerbo poslije tog njihovog rastanka idu ona slova, međutim… film je gotov, međutim kronološki gledano tu nije kraj. Jerbo kako sam već rekao, Tarantino je majstor tih svojih epizodnih preslagivanja. I kako je završio Vincent? Ubio ga je Butch (Bruce Willis) jer je ovaj nesmotreno ostavio svog Ingrama u kuhinji dok je otišao na kenjaru. Bukvalo ga je ubilo vlastito sranje. I time je Vincent svoj egzistencijalni pad završio smrću na wc-školjci.

Epizoda s Butchom također ima biblijski kraj. Ne samo da je poštedio neprijatelja  – Marcellusa Walleca (Ving Rhames), nego ga je spasio (Mt 5,43) iz kandži pomahnitalih homoseksualnih sadista.

“Čuli ste da je rečeno: Ljubi svoga bližnjega, a mrzi neprijatelja.  A ja vam kažem: Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone”

Butch je dobio neku vrstu abolicije od Marcellusa i odlazi sa svojom dragom – u Babilonsko sužanjstvo.

Zed’s dead baby, Zed’s dead…

Nastavit će se jednog dana….

One comment on “Filmovi koje bi svaki katolik trebao pogledati

  1. kljunas says:

    hehe,tek sad znam zašto mi je pulp fiction najjači film 🙂

Sharing Buttons by Linksku