Dio drugi: Kidanje dugmadi, Indirin afro-francuski, Raspjevane meraklije i čobanica Rada

Nakon pokušaja klasifikacije glazbe na našim prostorima u prethodnom članku, pokušat ćemo opisati osobine tih glazbenih oblika. Premda se nabrojani oblici postratne balkanske glazbene (ne)kulture čine kao jedno šaroliko mnoštvo, sve ove vrste glazbe imaju vrlo sličnu matricu, i neke osnovne zajedničke osobine:

1. izvrnute moralne vrijednosti

U ovim oblicima glazbe propagiraju se osveta (stići će vas naša ruka i u Srbiji ili sa ramena glava leti kad se Srbin sveti), promiskuitet (popularna pjesma „Kad te svrne uz tarabu lola“ dueta Senada i Halil, gdje pjevačica pjeva: Skidaj, skidaj ne čekaj, sva mi dugmad pokidaj/ što god hoćeš radi, samo me rashladi. /Mogu ja to sama, ti me ipak svuci/ mnogo više vjerujem tvojoj muškoj ruci.), nakaradan oblik emancipacije žena (pjesma „Žene lole“ ide ovako: Nisu samo muškarci bekrije, zna i žena da puši i pije.“), prijevara („U modi je držat žene dvije, jednu radi braka drugu rad penzije. Ili Imam ženu a ljubim i curicu, tako varam ženu i punicu), snažna povezanost novca i seksa (Dok sam imo’ ja sam i trošio/ Što želio to sam i nabio.), alkohol (Glavobolja od vina, a nigdje aspirina, ili Joj, što volim piti vode, što šljivine grane rode, ili Mojoj tuzi nema lijeka, kafana je moja apoteka), sponzoruški-way-of-life (Pevaljka sam od glave do pete, oko mene sve valute lete.), droga (Ajde, Jelo, šmrči belo, pa nek’ vidi celo selo), ukratko, konzumerizam i hedonizam (s ovim na kraju sam nakratko zazvučao kao Hrvatska biskupska konferencija, jedino što sam izostavio komunizam!).

Spotovi turbo-folk uradaka neodoljivo podsjećaju na MTV kulturu. U turbo-izvornjacima se opet sve češće angažiraju crnci, valjda da bi još više sličili svojem zapadnom uzoru. Pogledajte recimo neki spot Dade Polumente, pa ćete shvatiti o čemu govorim. Turbo sapiensi, pjenušac, viski, dim cigara, plesačice, bijesni automobili, lanci, skupocjeni satovi, žene sa silikonskim grudima koje bi mogle reklamirati gOOgle i napumpanim airbag-usnama, u mini suknji sa tigrastim uzorkom, žene kojima je životni san pjevati po kafanama, ugraditi silikone i udati se za bogatog ratnog zločinca. Životni san muškaraca koji nameće ova glazbena (ne)kultura je 5 dana ići u školu, a onda se oblokati i povaliti nešto, odnosno, u poznijim godinama, 6 dana šljakati, a onda se oblokati i – povaliti nešto. Read the rest of this entry »

• Share

Posao za mlade? Ma ne budite smiješni!

Gospodo draga, ovdje su puna usta Europe, svi se u ovome domu utrkujemo kako ćemo pohvaliti Europsku zajednicu i kako čim prije moramo postati članica tog društva. Za razliku od mnogih ovdje, ja sam živio i radio u Europi. I mnogi misle kako ulazak u Europu odmah osigurava bogatstvo i bolji život. U Austriji, teleći mozak košta dvije marke, a tek ćemo vidjeti koliko vrijedi vaš.

Tako je govorio Ivan Milas. Imao je garsonjeru blizu one u kojoj živim, nije često dolazio, ali kada je došao u ovu moju zgradu nikada nije blenuo glupost. Štoviše. Ali mediji su od ove izjave napravili nešto sasvim petnaesto, tipična hrvatska medijska manipulacija. Milas se Tuđmanu isto zamjerio zbog svoje jezičine.

Koliko vrijedi kila hrvatskog visokoobrazovanog mozga, doznali smo od Miranda Mrsića, toga čudotvorca, dobroga stričeka iz susjedstva, kandidata SDP-a za gradonačelnika Zagreba, humanista, skromnog doktora, kao što bi se za Juge reklo; čovek, drug i starešina. Mozak vrijedi 1600 kn. Da se razumijemo, to je HDZ-ova mjera. Dvije moje kolegice iz gimnazije rade za 1600 kn, određuju to, čekaju da polože stručni ispit i jako su sretne zbog toga. Ta mjera nije ugrađena u neki zakon, privremena je i nekakvo je krpanje za vrijeme recesije, krize ili kako god da se zove ovo ogavno doba u kojem smo zapeli.

Mirandova vizija socijaldemokracije

Jedna od najvećih laži i floskula je da Hrvatskoj treba visokoobrazovanog kadra. Kao, hrpa ljudi s diplomama donosi prosperitet. Ne donosi ništa, osim frustrirane mlade ljude bez posla. Koji će vrlo vjerojatno završiti u nekom inozemstvu. Pogotovo doktori i različiti inženjeri. Hrvatska država ulaže u školovanje tih ljudi tako da bi ih Njemačka dobila na pladnju. Ili pak Kanada, Australija ili SAD.

Može li država propasti? Naravno da može. SFRJ je propala, primarno zbog gospodarskih razloga. Etnonacionalni moment i religijsko ludilo su sekundarni, iako ruku na srce, od Garašanina, Srbija si je utuvila u poremećenu glavu da će biti do Beča, pa kud puklo, da puklo. Ali srpske snage su uglavnom napredovale do one točke kada su se dovoljno naubijali, nasilovali, ali krucijalno je bilo da su se dovoljno nakrali. Markovićev napredak u Hrvatskoj odnesen je na prikolicama u Srbiju.

JNA je u listopadu 1991. gađala Gornji grad i Banske dvore.
Tko će ih gađati sljedeći? (Fotografija: Muzej Grada Zagreba)

Zašto spominjem rat? Zato što u Hrvatskoj ima pregršt nezaposlenih mladića od 20 do 35 godina koji životare. Svakome s imalo mozga to smrdi na građanski rat, plus toga Josipović i Milanović s benzinom pripaljuju kretenski sukob na relaciji ustaše-partizani. Očito je da će Hrvatska u ovih 4 godina nazadovati i još jače propasti. Nas je zadesilo teško zlo. Kako će se ova zemlja izvući? Jedino radom. Samo što rad nikoga ne zanima. Osim političare. Oni su fino uguženi i plaćeni za svoj nerad pljačkajući narod lošim porezima. Za sve postoji granica. Doduše, srećom, svi su prelijeni da bi pucali jedni na druge. Predugo su nezaposleni.

Pero Panonski

• Share

Upeklo sunce iznad Ziziwikimbea tog poslijepodneva. Iddrisu nikako da pronađe hlada. Taman dok se smjesti ispod nekog goluždravog drveta koje daje mršav hlad, sunce se pomakne taman u takav položaj da ga peče ravno u čelo.

Sunce je neumoljivo u zadnje vrijeme. Spržilo je sve zelenilo. Zemlja peče kao vreli ugljen. Kiše kasne. Krave jedva imaju šta da pasu.

Svaki dan je Iddrisu čuvao jedanaest krava. Nedostajala mu je dvanaesta, koju je nazvao Zulaika, ali kad se sjeti da ju je otac prodao kako bi kupio televizor, i da otada mogu gledati utakmice iz najboljih europskih liga, brzo ga prođe žal na Zulaikom.

Zamišljao je da je tih jedanaest krava deset Realovih igrača plus trener Mourinho, i dok ih je tjerao, slagao ih je u formaciju 5-4-1. Jedanaesti igrač bio mu je golemi, lajavi pas Sharlly, u kojem je prepoznao Realovog defanzivca Pepea. Kravu koja je uvijek bila prva u formaciji i koja je predvodila ostale, Iddrisu je nazvao Mou. Znao joj je vikati Mou, a ona bi mu lijeno odgovarala mouuu, na što bi i ostale krave prozvale svoga trenera s dugim, lijenim mouuu. Najdeblju kravu nazvao je Benzema, a šarulju koja je uvijek išla po strani od ostalih, Marcelo.

Večeras je el-classico, veliki derbi Reala i Barcelone. Iddrisu se nadao da će Real konačno pobijediti mrske, podmukle padavičare iz Barcelone. Životni mu je san bio da on jednog dana postane prvi igrač iz Angole u prvoj postavi Reala, da obuče bijeli dres s brojem 9, izađe na Nou Camp, prođe Puyola i Piquea i zabije Barci, da mu cijeli stadion zviždi, a on da ih ušutkava prstom na ustima. Read the rest of this entry »

• Share

Život bez glazbe je zabluda. (Friedrich Nietzsche)

Ako ikad budemo išli u zatvor zbog ilegalnog skidanja muzike, volio bih da nas razvrstaju po žanrovima. (Anonymus)

Dio prvi: Maraja Keri

 Kažu da je negdje u zemljici Bosni i(li) Hercegovini neka učiteljica grmjela na svoje đake: „Ccc, danas svi vi znate za Cecu, Draganu, Lepu Brenu, Jelenu Rozgu… A je li netko od vas čuo za Marie Curie?“

Na to se pitanje dvije plavuše (sad, mogle su bit i crnke, ovo ja samo prepričavam kako sam čuo) iz prve klupe počeše grohotom smijati.

„Što je smiješno?“ upita učiteljica.

„Učiteljice, ne kaže se ‘Maria Kiri’, nego ‘Maraja Keri’!“

Kako je svaki vic nastao izoštravanjem do groteske neke pojave iz stvarnosti, tako ovaj još i zaslađuje gorku stvarnost na kojoj je nastao. Ako mene pitate, ovaj vic se komotno može uzeti za simbol stanja duha kod većine današnje omladine, a ‘Maraja Keri’ za njihovu glazbenu (ne)kulturu. Read the rest of this entry »

• Share

Ekonomija? Ajmo malo o fašizmu!

Do Drugoga svjetskoga rata sa više strana moje obitelji se živilo vrlo, vrlo dobro, ne sramim se priznati. Drugi svjetski rat je napravio lom širom familije. Ljudi su završili u različitim vojskama, u ratu i poslije rata grobovi su uništili one koji su ostali, a dolazak komunizma posebno uništio je one koje su bili odgajani u Austro-Ugarskoj. Činjenica da nitko u mome krvnom srodstvu do trećeg koljena nije bio u partiji, govori kakav je to lom bio. Čak ni oni koji su bili u partizanima. Nakon 1966. kada su odrasle nove generacije, lomovi su donekle pokrpani. Dio članova familije stvarno je uspio u samoupravnom socijalizmu i tom danas nezamislivim sredstvom, radom.

 Ovo nije samo moja obiteljska priča, već vrlo vjerojatno barem dva milijuna Hrvata koji su imali ovakve lomove u bližoj i široj familiji. Borbe, zatvori, logori, Križni put, sve to boli. Mi smo mala zemlja. Traume prabaka, baka, mami, traume su kćeri, unuka i praunuka. Traume pradjedova, djedova, otaca, traume su sinova, unuka i praunuka. Građanski rat najveće je zlo koje postoji. A Drugi svjetski rat u Hrvatskoj bio je i okupacija, i revolucija, i građanski rat, i bezumno klanje, lomovi. Transgeneracijske traume. Koje bole. Koje će boljeti. A liječe se tako da se dobro živi i da se dobro radi i da se dobro troši slobodno vrijeme. Lupilo je to Edvarda Kardelja, koji ima puno mrtvih na svojoj slovenskoj duši. Read the rest of this entry »

• Share

Dakle, naslušah se u zadnjih mjesec (možda i više) svakakve nove glazbe. Lamb of God je izdao odličan album, sjest će i recenzija o tome uskoro nakon ove, ali Adrenaline Mob je jednostavno toliko odličan da nisam mogao dočekati da se dobro naslušam i napišem za naš Fanfo.org nešto o tome, prije svega ostalog. Daj Bože da bude bar još jedan album ovog kalibra ove godine, ali sumnjam da netko može dosegnuti te visine.  Sve ono drugo što sam čuo od početka 2012.,  koliko god bilo dobro, lagano se može staviti pod tepih u usporedbi s Omertom. Ova heavy metal supergrupa nastala početkom prošle godine obećavala je odmah nakon izdavanja EP-a. Vjerujem da Mike Portnoy nije razdvojio puteve s Dream Theaterom, pa nakon toga i s Avenged Sevenfoldom, od ovoga vjerojatno ne bi ni bilo ništa, ali eto iz svakog zla rodi se i nešto dobro, više nego dobro, dapače, odlično! Jedan od najboljih bubnjara na svijetu zajedno s jednim od najboljih vokala u metalu Russel Allenom, a i jedan i drugi iz dva vodeća progressive metal benda, jednostavno su stvorili dobitnu kombinaciju. Na gitari je odlični Mike Orlando, publici poznat zbog suradnje sa Zakk Wyldeom i Bumblefootom i basist iz Disturbeda John Moyer. Prva stvar koju sam čuo pojavila se kao službeni live video još prije izlaska albuma zove se Undaunted i prva je na albumu. Imam osjećaj kao da ju je radila ekipa iz spomenutog Disturbeda jer takav stil se jednostavno prepoznaje odmah na prvo slušanje. Kako god, stvar je odlična, ima muda do poda i kad sam prvi put čuo Mike Orlanda na solu za istoimenu pjesmu ostao sam bez riječi. Nisam pratio njegov rad prije toga, ne znam da li je sličan s ovim ali na ovom albumu solaže su mu odlične, nekako drugačije od svih ostalim stilova sviranja s kojim sam upoznat, razvio je svoj stil, totalno je cool i mogu reći da baš uživam slušajući ga. Koliko god Undaunted bila dobra mogu također isto tako reći da sam je se brzo zasitio. “You wannabe!” (poslušajte pa ćete znati o čemu je riječ xD) Iduća stvar je Psychosane i kod nje mi se najviše svidio genijalni bridge prije ulaska u sami refren, koji je zarazniji od samog refrena. Read the rest of this entry »

• Share

Uz ritam je’n dva kad na scenu stupam ja, uz ritam je’n dva!

U miru se događaju samo gospodarske krize. Nakon što su sile Antante dotukle Njemačku s versajskim uvjetima mira, upropastili njemačko gospodarstvo, došao je Hitler na vlast. Nisu mu pomogli samo sumanuti, glupi i kapriciozni francusko-engleski uvjeti mira, nego i opći raspad svjetskog gospodarstva 1929. Da je pobijedio u Drugom svjetskom ratu, Hitler bi danas bio omiljena figura svih svjetskih novinara. Industrijalizacijom i naoružavanjem Njemačke sredio je galopirajuću nezaposlenost, uništio inflaciju, svakom Nijemcu vratio ponos, sredio židovsko pitanje u Europi (da se razumijemo, jedna od bitnih odrednica europskog identiteta je kronični antisemitizam), uspješno uveo eugeniku u društvu, dotukao kršćanstvo i sredio komuniste. Da ne govorimo da su nacisti prvi koristili P.R. kao suvremeni alat. Da je Hitler uspio, bio bi vrlo vjerojatno ponos Amerike. Hitler, naravno nije uspio jer unatoč svemu je ipak bio okorjeli psihopat i egomanijak koji je odbijao slušati svoje generale. Maršal Walther von Brauchitsch, glavar Stožera njemačke vojske, krajem 1941., rekao je luđaku da je Njemačka izgubila rat, ali Hico to nije shvatio dovoljno ozbiljno. Ipak je on kaplar i mesijanski vođa koji ne može biti u krivu. Read the rest of this entry »

• Share

Vijest o povratku najpoznatijeg živućeg komunista u Katoličku Crkvu me podsjetila na jedan stari vic o komunistu i zagrobnom životu. Nakon smrti komunist je otišao Bogu na sud. Proučivši dobro život i djelo komuniste Bog mu je rekao: „Nisi bio loš čovjek. Napravio si dosta za čovjeka i društvo, ali zbog tvog militantnog ateizma i negiranja postojanja mene jednostavno te ne mogu primiti u raj, stoga ćeš morati ići u pakao.“ Tako je komunist poslan u pakao. Nakon određenog vremena Bog je odlučio da posjeti komunistu u pakao. Kada je došao u pakao imao je što i vidjeti – modernizacija, urbanizacija, uređeni zdravstveni i socijalni ustroj. Bog začuđeno upita Sotonu: „Što je ovo?“. – „Ne pitaj“ – odgovori mu Sotona – „sve je to djelo onog tvog komuniste.“ Nakon kratkog razmišljanja Bog odluči da uzme komunistu u najam – pošto bi mu mogao malo pomoći u raju. Kako je prošlo dogovoreno vrijeme, a komuniste nije bilo nazad u paklu, Sotona se uputi k rajskim vratima. Pokuca, a otvori mu Bog: „Što hoćeš?“. „Gospodine Bože…“ – započne Sotona, a Bog ga prekine: „Kao prvo i prvo, ja nisam Gospodin nego Drug, a kao drugo ja vjerojatno ne postojim“.

Povratak Fidela Castra u katoličku vjeru mnogi su različito prokomentirali. Neki smatraju da je to istinsko obraćenje, milost Božja, drugi smatraju da se radi o jednostavnom političkom triku, treći su razočarani odbacivanjem jednog od komunističkih ideala – ateizma, tj. anti-teizma… Ovdje ne pokušavam iznijeti svoje viđenje motiva Castrovog obraćenja, niti to smatram prikladnim, ali svakako nije zgoreg ukratko analizirati moguće posljedice ovog čina za Kubu. Read the rest of this entry »

• Share

Joseph Goebbels, pionir odnosa s javnošću.

Bila je to jesen 2003. Bio sam mlađi, s puno više živaca, bio sam mlad i veseo. Volio sam takvoga sebe. No dobro, ovo nije penzionerski kutak, nego hoću kazati, bio sam brucoš. Teorija prava. Profesor apsolutno genijalan, ali apsolutno zajeban. Ljubitelj sokratovske metode. On pita, ti odgovoriš, on se zdere na tebe da si budala i kreten, ti se skoro plačeš. I tako svatko u dvorani. Jedno od mnogobrojnih pitanje je bilo što je najvažnije u suvremenom svijetu. Nakon što se valjda dvadesetak ljudi izbrukalo sa sasvim dobrim odgovorima i dobilo pedesetak uvreda, javio se ja i rekao: “Image”. Bingo. To je bio točan odgovor. U suvremenom svijetu od svega je važniji image. Dakle sadržaj je sporedan, glavno da je sve lijepo upakirano. Read the rest of this entry »

• Share

Ne znam postoji li Bog ili ne postoji, niti mi se dokazuje jedno ili drugo, ali muče me ozbiljne sumnje postoje li danas uopće još ateizam i teizam kao uvjerenja?

Sveopća ravnodušnost postmoderne pomela je i teizam i ateizam s društvene pozornice. Danas su i ateizam i teizam postale tek pomodne poze, više izvanjske i društveno podržavane statusne forme, nego stvarna uvjerenja. Kod današnjih tzv. „ateista“ je više nešto nalik na „antiteizam“, nekakav pomodan, negativno određen stav koji nastoji dokazati da je svaki oblik vjere u Boga besmislena zabluda. Kod današnjih „teista“ opet nekakav „kvaziteizam“ (koktel anti-ateizma, anti-marksizma, te pseudometafizičkih ideja o Bogu).

Dok se o krizi vjere piše mnogo i naširoko, treba reći kako je i ateizam danas u krizi baš onoliko koliko i teizam. Dok je prije nijekanje Boga od strane ateista osobito bilo vezano uz najteža i najljudskija pitanja patnje i smrti nedužnih, na ugnjetavanja u društvu od strane moćnih, na socijalne i klasne nepravde, danas nijekanje Boga dolazi iz nekakvih pomodnih „dokaza“ i logičkih smicalica. Danas je dovoljno reći „nema Boga“ i čovjek odmah misli da je ateist, kao što je i dovoljno reći „vjerujem u Boga“, i čovjek je odmah vjernik. A ovamo, u stvarnosti nigdje taj vjernik ne pokazuje da je vjernik. Read the rest of this entry »

• Share